OD HONG KONGA DO SPLITA

Kineskinja oduševljena splitskim bezobrazlukom

29.09.2013 u 08:00

Bionic
Reading

Da si ne lažemo, iz perspektive Hong Konga Hrvatska je napeta poput idiličnog seoceta gdje su jedine prijetnje šum mora, odlazak na tržnicu u visokim petama i pokoja Gospa koja zasvijetli u susjedstvu. Kad vam netko kaže da živite u zemlji kao stvorenoj za obitelj i odgoj djece, znate da ste dobili medvjeđi kompliment. Kimmy Chan živi u Splitu i apelira da je prestanu žicati kocke leda

Mogla je odraditi studentsku praksu u bilo kojoj istočnoeuropskoj zemlji, no onda je nabasala na fotku Zlatnog rata, rekla 'ah' i skužila da postoji Hrvatska. Destinacija: Split, opis radnog mjesta: koordinacija trgovine kineskim suvenirima. Bilo je to prije šest godina, Kimmy Chan je u međuvremenu otišla natrag u Hong Kong i ponovno se vratila. Razlog je ovaj put nešto manje karijerni – ljubav prema splitskom odvjetniku.

'Na kraju sam bila na Zlatnom ratu i nije me se baš toliko dojmio. Iz zraka je puno ljepši. Ali sam zato otkrila Bačvice. Kada sam prvi puta došla u Hrvatsku, bila je sredina kolovoza i Bačvice su me fascinirale. Svaki sam dan visjela tamo. Splićani većinom kažu da su prljave, ali i najbolja plaža Hong Konga daleko zaostaje za splitskom', kaže Kimmy koja je prenerazila svoje prijateljice mažući se kremom za sunčanje s faktorom 50. Ako su ljudi iz Hong Konga po nečemu Dalmatinci, onda je to po ljubavi spram bijele boje. Trend koji je od davnina stigao iz Japana te se proširio po azijskom kontinentu, a hoće reći da je bijela put aristokratska, europska, ljepša, rezultira danas kolonama turista s Dalekog istoka koji na plus 40 i usred ljeta hodaju okolo sa suncobranima, dugim rukavima i nema teorije da skoknu do plaže i probrčkaju se u moru.

Splitski muškarci su pod vlašću svetog trojstva cuge, nogometa i ekipe
Kimmy i Split vole se nekako bizarno i kontradiktorno. Kaže, jako joj se sviđa iskrenost i direktnost ljudi, a, opet, smeta joj nepristojnost. Iz rakursa Dalekog istoka ista izgleda ovako: 'Radim u pasta fast foodu i uvijek se začudim kada nam dolaze ljudi koji nam nisu gosti i traže nas vodu, led, WC, i to isti ljudi po nekoliko puta dnevno.' Pa onda veli da joj se super što su Hrvati izraženi patrioti, što ludo vole svoje generale, dok mi je deset minuta ranije ispričala scenu u kojoj su djeca po njoj bacala kamenje i rugali joj se jer je Kineskinja. Ništa bolje nije prošao ni prijatelj koji ju je iz Hong Konga došao posjetiti na splitskoj adresi. Ružičasta kosa mu definitivno nije pomogla. OK, Split se, veli, mijenja i ljudi se polako, ali sigurno navikavaju da im po gradu izvan sezone hoda određena količina očitih došljaka.

Razabrala je Kimmy – problem ove sredine je što ljudi previše toga uzimaju zdravo za gotovo. Ne putuju nikamo, drže se istih rituala i navika godinama i, na kraju, zadovoljavaju se minimumom. Cura iz Hong Konga pati možda što je izbor odjeće sužen ili što hrana, premda u mnogom zdrava, ne varira puno. No ne brine se pretjerano. Štoviše, predvidljivost, monotonija i manjak ambicije pravi su humus za obiteljski život. Hrvatska - mala zemlja za malo dijete, oaza sigurnosti, sporosti i vjekovnih navada, pada mi na pamet slogan koji bi mogli otisnuti na letak sa slikom bračke plaže i dijeliti biznismenima na ulazu u hongkonški metro. Kimmy obrazlaže: 'Istina, ovdje su manje plaće nego u Hong Kongu, odjeća je ili vrlo nekvalitetna i jeftina ili superskupa i brendirana, izbor hrane siromašan, ali su ljudi nekako sretni. Nisu vidjeli puno svijeta, niži su im kriteriji za zadovoljstvo, žele jednu te istu stvar opet i opet, recimo ćevape, ne zarađuju puno i ne mogu graditi karijeru, ali možda sve to skupa nije tako strašno. Ovdje imaš vremena za interakciju s ljudima, imaš vremena za sebe i one koje voliš. Treba ti, doduše, stalan posao.'

Hrvatska u tri riječi? 'Opuštajuća, neefikasna, u transformaciji.' Kimmy nedostaje hongkonški smisao za organizaciju. U rodnoj joj je grudi, veli, sve nekako uređeno i kontrolirano, dočim u Splitu previše stvari ovisi o nečijoj pojedinačnoj volji. Tamo, ako si marljiv i sposoban, nema šanse da budeš nezaposlen. Ovdje, kaže mi, to ti ne garantira ništa. Rad koji se ulaže nije proporcionalno nagrađen: 'Većina kolega na poslu dobri su radnici, ali nemaju motivaciju raditi ekstra. K tome, ako, recimo, jutarnja šihta nije pripremila sve za večernju šihtu, onda će večernja isto učiniti i jutarnjoj. Smeta mi to. Pa radimo posao za dobrobit firme, nema tu mjesta za usredotočenost na sebe i logiku – neću učiniti više jer ni ti nisi učinio više.'

Ne mogu se oteti dojmu da je hongkonška percepcija Hrvatske predivno kreativna. Kimmy s negodovanjem priča o materijalizmu koji je poharao srca i glave njezinih sunarodnjaka. Konkretno, cure će radije izabrati bogatog nego zanimljivog tipa. Procjena financijske situacije tamo je ljubavni sport par excellence. Priča ona, a meni padaju na pamet sve varijante pojma sponzoruša. Stvarno ne vidim razliku vrlo bliskog i vrlo dalekog istoka. Dobro, u Hong Kongu cure se manje natječu koja će staviti više pete i pudera po faci: 'Ljudi se ovdje stvarno vole ušminkati. Puno više nego tamo. Pogotovo cure koje i na pazar idu s ružem na usnama, sređenim noktima i u visokim petama. Kod nas, daleko je manje konkurencije među djevojkama. Zapravo, većina njih želi izbjeći pretjeranu pozornost. Iako se sve odreda drže kao princeze, oblače se nekako balansirano, ne toliko upadljivo. Ovdje je, naprotiv, pažnja kompliment - daj mi još, daj mi još!'

Kineska kultura je umijeće izbjegavanja konflikata i tenzija.Ljubav, obitelj, posao – stvari se nastoje ignorirati i stavljati pod tepih do posljednjeg trena. Pirotehnički kazano, dok ne eksplodiraju. Kimmy se slijedom toga i oduševila splitskim komunikacijskim bezobrazlukom gdje svi okolo hodaju prilično depiliranih jezika. Ali jao, ono što nije očekivala je da se taj temperament nikako ne tiče ljubavnih umijeća. Muškarci su, zaključuje, većinom pasivni i pod vlašću nesvetog trojstva cuge, nogometa i ekipe. No dobro, bez njih je teško imati djecu, pa im tako i naša Kimmy oprašta u ime viših ciljeva. A oprašta nam i spizu. Od hrvatskog menija spominje tek tri jela koja uspješno probavljasalatu od hobotnice, ćevape i soparnik. Pašticada nikako. Utoliko joj stvarno nedostaje Hong Kong – neusporediv izbor hrane. U pola glasa mi priznaje mi da su joj dragi mali golubovi, specijalitet za posebne prilike.

Dobro da je Kimmy u Hrvatskoj. Tu su taubeki osuđeni jedino na sreću.