'OTOK' ZAMIJENIO ŠKOJIĆEM

Ovaj je Britanac povezao Krapanj s Australijom, a onda je uslijedila pobuna

07.07.2013 u 08:00

Bionic
Reading

Ako se Sting u New Yorku osjećao kao legalni vanzemaljac, zamislite kako bi se tek osjećao na otoku Krapnju. Mizanscena je sljedeća: na samom pristaništu najnižeg otoka u Hrvatskoj vijori se hrvatski barjak, a u kući ispred njega sjedi nekadašnji zaposlenik britanskog Royal Air Forcea i čovjek koji je u osamdesetima uvodio internet po Izraelu, Africi, Južnoj Americi... Ne samo da sjedi, nego i živi već 10 godina. I gleda tako Britanac zastavu i nije mu jasno: zašto Hrvati neprestano mašu njome?

Čovjek koji kao da je ispao iz nekog scenarija o Jamesu Bondu, Britanac Peter Saxon je nakon života po kontinentima, prije svega u Rimu, nakon staža u britanskom vojnom zrakoplovstvu i pionirskog rada u uvođenju interneta po svijetu u osamdesetima (uglavnom banke i lutrije), objesio kopačke ni manje ni više nego u hrvatskom selu od 200 starijih mještana s kojima je imao zajedničko jedino to da nemaju ništa zajedničko. Otišao je u prijevremenu mirovinu s dovoljno keša da pokupuje pola šibenske rive. Presudio je ipak obližnji otok Krapanj – komad plutajuće šperploče s uvjerljivo izrađenim maketama kućica i šume i koja vam bez beda stane u pola vidnog polja tako da drugu polovicu možete slobodno nakrcati češkim kupačicama koje se nemušto brčkaju u moru nasuprotne Brodarice. Službeno i neslužbeno najniži hrvatski otok ima i vrlo sugestivno ime za nekoga tko je aterirao iz engleskog govornog područja.

Sve to nije omelo Petera da Krapanj, svoje zadnje, a možda i posljednje globtrotersko utočište, shvati nevjerojatno ozbiljno. Dao je sve od sebe da apgrejda otok u Krapanj 2.0 te je pokrenuo mjesnu medijsku ispostavu za svjetski auditorij, portal Krapanj Island news, i instalirao live streaming s rive. Odjek je bio fenomenalan. Konačno je rodbina iz Australije – zemlje u koju je najviše Krapanjaca otišlo živjeti, raditi i biti pokopano – mogla u realnom vremenu pratiti senzacije sa pristaništa, te su svako malo bakice dolazile pred kameru mahati svojim unucima Down Under. Ali, avaj, i gerijatrijski epicentar poput Krapnja ima svoju dozu intriga, te su mještani krenuli kucati na vrata Peteru da skine kameru jer, eto, mogle bi ih žene i znanci vidjeti kako su negdje gdje nisu trebali biti i rade nešto što ovi ne bi prihvatili sa smiješkom.

'Skinuo sam kameru. No onda mi je došla druga polovica mještana da zašto sam to napravio. To je tako tipično za vas Hrvate. Što god da netko napravi, pola će vas gorljivo podržati, a pola će vas mrziti', veli Peter dok razgovaramo u njegovoj troetažnoj uskoj kući, predivnoj rustikalnoj minijaturi s pogledom na kontinent i stvorenoj za izolaciju na neodređeno vrijeme. Jedino što stoji između je hrvatska zastava, predmet čija je učestalost i istaknutost Britancu malo zbunjujuća: 'Vi stvarno imate nacionalne zastave posvuda. Razumijem, mlada ste država, ali za nekoga tko dolazi izvana djeluje pretjerano.'


Ovdje naš Englez uživa u svojoj otočnoj osami

Naravno, nije sve tako špijunski nedefinirano oko Peterove egzistencije na Krapnju. Dovela ga je tamo partnerica rodom iz Brodarice. Što u hrvatskom iskustvu nije pokrila ljubav, pokrila je začudna neuređenost domaćeg pravosuđa. Isprva Britanac nikako nije pristajao na razgovor s obrazoženjem da mu se ne ulazi više u konflikte s hirovitom šibenskom gradskom upravom i diskriminacijom koju provodi lokalna policija. Premda se s otočanima sjajno slaže, to ne vrijedi i za ljude koji na otoku imaju vikendice. Prvi se incident zbio kada mu je zagrebačka susjeda nelegalno izgradila komad zida uz kuću. Spor je okončan po kratkom postupku u kojem su šibenski plavci objasnili da, parafraziram, začkomi i da se slobodno vrati u Veliku Britaniju ako mu tu ne paše.

U drugoj pravosudnoj sapunici od mjesnih je vlasti tražio dozvolu za izgradnju tende, na što mu je u nekoliko navrata odgovoreno totalnom ignorancijom. Potom je donesen zakon prema kojem je gradska uprava dužna odgovoriti na zahtjeve u roku od mjesec dana. Otada nadalje redovito mu je servirano kako mu nisu u stanju odgovoriti na zahtjev. 'Bilo mi je jasno, nisu mi htjeli dati niti afirmativni niti negativni odgovor. Negativni zato što bih se onda mogao žaliti, a to su htjeli izbjeći. Na kraju mi je neformano rečeno da radim što hoću, dok se netko ne odluči požaliti. Kakav je to način? Naravno, susjedi je tenda na kraju jako zasmetala i Peter je dogovorio sastanak sa šibenskim gradonačelnikom ne bi li riješio spor. U pravom cosa nostra raspletu, gradonačelnik ga je pobratimski primio u četiri oka, rekao da ništa ne brine, da je sve riješeno, frendovski potapšao po ramenu, a onda se mjesec dana kasnije na otoku nacrtala policija za ultimatumom da makne tendu ili će mu srušiti kuću.

Ne želim se svađati s državom, susjedima. To je bitka u koju kad jednom uđete ne možete odustati, morate tome posvetiti cijeli život. Ne želim gubiti energiju na sjedenje u gradskim i policijskim uredima. Ne znam nikoga ovdje tko ne vodi nekoliko sudskih sporova sa susjedima. Ljudi se pokolju oko kvadratnog metra zemlje', opušta polako Peter sigurnosne kočnice. Nota bene, na otoku ima nekoliko takvih mikro parcela i ograđene su kamenim zidom da ne bi bilo zabune. Rafal se nastavlja u drugom smjeru - na jugu je jamranje i narkotička ovisnost o tuđem mišljenju valjda stvar regionalnog ponosa: 'Evo, čovjek je tu donio nove stolce za bar. Naravno, naslonjač za ruke je svima bio ili previsok ili prenizak. Ljudi jednostavno moraju kritizirati i što god da napraviš, nije dobro. S druge strane, svi trebaju odobravanje svih drugih za i najmanju sitnicu. Nitko ne radi stvari kako sam želi. Recimo, htio sam napraviti neke preinake u stanu i žena mi je odmah rekla da pitam ovog ili onog za mišljenje.'

Prilično upitan kompliment, ali Peter voli Hrvatsku zbog manjka korektnosti. 'U Engleskoj i Njemačkoj sustav je toliko uređen da stvari nekad i prelagano funkcioniraju. Život je previše reguliran, za razliku od Hrvatske, koja mi ponekad izgleda kao Divlji zapad. Meni je to osvježavajuće. Radi se o drukčijem načinu rješavanja stvari i jednom kada ga skužiš možeš se snaći', reći će i priznati da mu je Hrvatska neka vrst bijega zbog čega i nije siguran da mu je drago što je zemlja postala članicom EU. 'Ljudi ovdje plaćaju enormnu sumu da financiraju vlastitu vladu, a kamoli da plaćate hrpu EU birokrata koji velikim dijelom nisu niti izabrani voljom naroda', kaže. 'Mislim da ulazak Hrvatske nije od nekakve posebne koristi nikom u Europi, osim ako ne putujete Europom. Ne vidim nekakav velik priljev stranaca koji će ovdje kupovati nekretnine. Pa ja sam je kupio već davno i za užasno male pare s obzirom na cijene sada', odgovara Britanac na pitanje o euroskepsi našeg priobalja.


U praktički dijametralno suprotnom tonu od prošlotjedne Čehinje, opisuje naše hranidbene navade. Za početak, Hrvati 90 posto vremena razmišljaju o hrani, veli. Potom, izbor i nije nešto pretjerano širok, a kvaliteta je u najbolju ruku osrednja, osim ako se ne radi o provjerenim lokalnim uzgajivačima. Užasno mu je nedostajala Coca-Cola light, stvar koju troši brutalno puno Europljana, a koja u Hrvata nikada nije shvaćena ozbiljno. 'Pa svi piju normalnu Colu, što će vam to – objašnjavali su mi svaki put kad bih došao u trgovinu i tražio light varijantu', prisjeća se Peter što ga inspirira na kratki komentar o razini usluga kod nas. 'Naprimjer, što se nikada ne bi moglo dogoditi u Hrvatskoj je ova scena, a dogodila mi se u Velikoj Britaniji. Nakon što prodavačica nije mogla naći vrstu tjestenine koju sam tražio, a inače je imaju, rekla mi je da će me artikl sačekati na blagajni. Došao sam nešto kasnije na blagajnu i doista, bio je tamo. Naime, što se dogodilo. Otrčali su do susjedne trgovine i kupili tu tjesteninu. I to za veću cijenu.'

Peter Saxon zapravo najviše žali besperspektivnost mladih ljudi u Hrvatskoj, posebice u županiji u kojoj živi. Ispravlja komentar da je Hrvatska poput Divjeg Zapada, želi reći nešto drugo: 'Nije da je ovdje na snazi sustav bez pravila, nego potpuno disfunkcionana birokracija koja ti poručuje da što god da napraviš ne možeš pobijediti. Da Šibenik nema gradsku vladu ovo bi mjesto procvjetalo. Poanta administracije nije da guši i blokira osobnu inicijativu. U Velikoj Britaniji ili Njemačkoj ta je administracija možda otišla i predaleko u pokušaju da organizira i potakne društvo. Radio sam neko vrijeme u lokalnoj upravi i bio u komisiji za urbano paniranje. Banka s kojom sam poslovao izvodila je neki projekt, morao sam obznaniti sukob interesa i izuzeti se iz procesa odlučivanja. U Hrvatskoj vrijedi obrnuti princip i glasio bi - pošto ja poslujem s tom bankom ja ću odlučiti.'

Za Engleza na Krapnju – tako je nekad adresirana pošta za Petera Saxona. Ne može se prestati smijati kada to spomene. Tu je negdje i razlog zbog kojega može uživati u usamljeničkoj otočkoj priči. Niz malih detalja koji zapravo nemaju veze s našim traumama i vrućim temama. Peter je u svoj krapanjski balon pripustio komadiće Hrvatske koji mu imaju smisla – zvuk mora, lov na brancine, simpatičnu idiosinkraziju mještana koja ga katapultira daleko od reguliranog svijeta u kojem je nekad migoljio. Kaže kako je prije uvijek sanjao da će uzeti službeni auto što mu je većinu godine inako hrđao u garaži i otpičiti u Kinu. Bez pozdrava. Kina se, očito, zvala Hrvatska.