Hrvatska VASIĆEV SKALPEL

Složni govor mržnje

Režimski i ekstremno desni mediji rutinski koriste svaku priliku da Hrvate i Hrvatsku pljunu onako, iz principa i bez razmišljanja. Ako Todorić kupi neku firmu ili njivu, bit će to 'invazija Hrvata na svetu srpsku zemlju' ili 'opet Hrvati sve pokupovaše'

U velškoj mitologiji postoje dva diva, Tweedldee i Tweedledum, koji se stalno uzajamno mlate bez vidljivoga razloga (opjevao ih je i Bob Dylan). Na to me ponekad podsjete srbijanske i hrvatske novine, pa i nedavno, s onim pokušajima da se po svaku cijenu za ubojstvo Pukanića optuže Srbi. Da ih ima umiješanih, to je neprijeporno, ali je ta priča mnogo dublja. Uostalom, kriminalci svi pripadaju istoj kriminalnoj naciji bez obzira na etničku pasminu.

S druge strane, Hrvati su, olako i po navici, dežurni krivci stanovitim političkim snagama i njihovim medijima u Srbiji. U deset krvavih godina Miloševićeve vlasti taj stereotip mržnje doveden je do savršenstva u režimskim medijima. Termin 'ustaša' praktički je zamijenio etničku oznaku 'Hrvat'. Uzgred, ako je to neka utjeha, Albanci su gore prošli: zvali su ih 'šiptari' s malim 'š' – osim kada bi Miloševićeva supruga Mira Marković dala neki intervju: ona je bila 'politički korektna', pa ih je zvala 'Albanci' i to nitko nije smio mijenjati. Ilustracija je vijest koja glasi: 'Jučer su pomahnitali šiptari razbijali izloge poštenih Albanaca' koji se nisu priključili nekom štrajku (Večernje novosti, 1998).

Termin 'ustaša' ostao je monopol Šešeljeve Srpske radikalne stranke nakon prevrata od 2000. godine: za njih je ustaša svako tko ne misli poput njih. Tomislav Nikolić, sada odcijepljeni lider nove Srpske napredne stranke, nastale od radikala koji su se presvukli, nazvao je čak i predsjednika republike Borisa Tadića ustašom, javno u parlamentu (prije raspada SRS-a). Na primjedbe je odgovorio objašnjenjem da je ustaša svatko tko je 'protiv Srbije', pa je to onda kvalifikacija 'politička', a ne etnička. U tome ga je podržao i ovaj njegov sadašnji zamjenik Aleksandar Vučić, koji se do prije neki dan motao po Hrvatskoj, kompromitirajući ono malo Srba po Sjevernoj Dalmaciji i Lici; samo im je on falio.

Ukratko, značajnim medijskim naprezanjima uspostavljen je zadati uzajamni doživljaj 'nacionalno odgovornih' (Vojislav Koštunica) Srba i Hrvata. U tom uzajamnom doživljaju svi su Srbi četnici, a svi Hrvati ustaše. S time se, dakako, svi naši nacionalisti slažu. Dapače, srpskima je čak važnije da su svi Srbi četnici, kao i hrvatskima da su svi Hrvati ustaše. Tako se bolje 'homogeniziramo i mobiliziramo' (omiljene riječi Slobodana Miloševića). Dražen je Budiša to nekada zvao 'patos pripadanja'.

Nina Đurđević / CROPIX
Denis Kuljiš u društvu Nives Celzijus i don Anđelka Kaćunka
Tko se s time ne slaže, tko ima primjedbe tipa 'polako, nismo svi isti', taj je, pak, opet logično i očekivano, 'izdajnik', 'anacionalni element', 'izrod' i uskoro 'špijun', pak na kraju i 'četnik/ustaša' (precrtati suvišno). Takvih i tako objeđenih medija imamo u obje države. U Srbiji je Vreme, tjednik koji sam, među ostalima, osnovao i u kojem radim, 1991. bio nazivan 'glasilom HDZ-a u Beogradu' (Brana Crnčević) i još gore. Dan-danas zamjeraju nam što članke naših novinara i suradnika objavljujemo onako kako su na hrvatskom pisani. NIN to čini s novinskim esejima Denisa Kuljiša, mada na ćirilici, što stvara komične probleme pri transkripciji stranih imena i toponima, ali čini.

Osim nešto malo liberalno i demokratski nastrojenih medija (u koje NIN inače ne spada, da ne bude zabune!), svi ostali, režimski i ekstremno desni mediji, rutinski će iskoristiti svaku priliku da Hrvate i Hrvatsku pljunu onako, iz principa i bez razmišljanja. Ako Todorić kupi neku firmu ili njivu, bit će to 'invazija Hrvata na svetu srpsku zemlju' ili 'opet Hrvati sve pokupovaše'. Činjenica da srpski i hrvatski tajkuni itekako surađuju na obostranu korist bit će pažljivo zanemarena; srbijanskim tajkunima nije se pametno zamjerati.

Isto će tako uspaničeni Davor Butković u Jutarnjem listu mene proglasiti 'srpskim novinarom koji je na platnoj listi ove ili one obavještajne službe ili ove ili one mafijaške skupine' – samo zato što sam upozorio da treba biti pažljiv s činjenicama i da se ne valja zalijetati u nesuvisle spekulacije. Butković me, za razliku od Nacionala, nije imenovao, ali sam bio jedini srbijanski novinar u opticaju tih dana u hrvatskim medijima. Tako sam postao i srbijanski špijun; do sada sam, po tvrđenju jednog beogradskog 'Revolverblatta' inventivnog imena Tabloid, bio ustaški špijun koji je 'dobio od hrvatskog MUP-a stan u Zagrebu' (čak 'u blizini zgrade MUP-a', molim da se notira).

Ta navika da se svaka nelagodna ili kompromitantna situacija rješava prozivanjem 'četnika' i 'ustaša', dakle skretanjem pozornosti na omraženog Drugog, popularna je i dalje, kako u Hrvatskoj, tako i u Srbiji. Plašim se da tu pomažu samo strpljenje i profesionalizam novinara.

A sada o našim omiljenim junacima: Sreten 'Joca Amsterdam' Jocić iznenada je dobio 'stečenu epilepsiju zbog torture' u nizozemskom zatvoru, pa nije sposoban za suđenje. Do prije neki dan vucarao se po beogradskim fancy kafićima u društvu raznih sojki-pinkuša. Njegov prijatelj Boban Đurović (trenutačno u Remetincu) ispostavlja se i kao prijatelj Vladimira Zagorca, koji mu je osigurao Krešu Krsnika za odvjetnika. Čujem da su nešto skupa investirali po Srbiji 2002. Nakon Petračevog odbijanja da pred sudom svjedoči ono isto što je svjedočio u istrazi protiv Zagorca, očekuje se zanimljiv razvoj situacije.

  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još