Hrvatska MIROSLAV KOVAČ, INICIJATIVA 'ŽIVO SELO'

Seljake će novi zakon o zemljištu - dokrajčiti

I prije nego što je ušao u Vladinu, a potom i saborsku proceduru, prijedlog izmjena Zakona o poljoprivrednom zemljištu iz redova samih poljoprivrednika trpi i brojne kritike. Seljaci nisu sretni zbog činjenice da se ukida mogućnost kupnje državne zemlje, uvodi polustoljetni zakup i daje prednost tvrtkama. Nejasno im je i kako izraditi gospodarski program, ali i koja će biti konačna funkcija Agencije za poljoprivredno zemljište. Primjedbe stižu i iz skupine 'Živo selo', koju su pokrenula trojica poljoprivrednih stručnjaka – Miroslav Kovač, Dragutin Vincek i Miljenko Ernoić te makroekonomist Branko Salaj. Ocjenu Zakona o poljoprivrednom zemljištu za tportal dao je Miroslav Kovač

Javnosti su ovih dana predstavljene glavne značajke izmjena Zakona o poljoprivredom zemljištu koji će uskoro i u Vladinu, a potom saborsku proceduru. Kao i danas, poljoprivredni proizvođači i udruge koje štite njihove interese još su ljetos, na početku javne rasprave, iskazali nezadovoljstvo mnogim zakonskim odredbama. Imaju li njihove kritike, po Vašem sudu, utemeljenje?

Zemlja je glavni, životni resurs seljaka i seljačka glad za zemljom je poznata pojava. Ne da se njome diči, nego da na njoj nešto proizvede. Seljak i zemlja su, osim toga, u naravnoj simbiozi. Zato se u nekim državama, kao u Švedskoj i Švicarskoj, zabranjuje trgovačkim društvima da uopće posjeduju poljoprivredno zemljište. Kod nas se, naprotiv, već dugo provodi politika poticanja velikih poduzeća, nasljednika socijalističkih kombinata, ali u još puno dalekosežnijem, vertikalno integriranom izdanju. Isti vlasnik drži dominantne pozicije u primarnoj proizvodnji, u prehrambenoj industriji, u distribuciji i u uvozu. Ovaj zakonski prijedlog je zamišljen kao konačna potvrda takvog usmjerenja, koje nije samo financijski strahovito ranjivo, nego i protivno europskim pravilima tržišnog natjecanja, pa širom otvara vrata stranom preuzimanju našega najvažnijeg strateškog resursa.

Koje su ključne zamjerke skupine 'Živo selo' na zakonski prijedlog?

Država – i ona ranija i ova sadašnja – svjesnom politikom je tijekom posljednjih 60 godina zadržala prosječnog proizvođača na premalenim površinama, dok su se prosječne površine u Europi povećale tri i četiri puta i tamo poslužile za izvanredan rast i konkurentnost obiteljskih gospodarstava. Drugih tamo zapravo i nema. Umjesto da radikalno otvori vrata brzom širenju obiteljskih gospodarstava tako da nadomijestimo barem dio zaostatka za Europom, Zakon pokušava nametnuti novi mastodont s teškim koruptivnim potencijalom. Taj bi preko guste mreže birokratskih pravila trebao favorizirati trgovačka društva i staviti šapu – jedinstveno u Europi, ako ne i svijetu - na sav kupoprodajni promet poljoprivrednim zemljištem, usput vrlo vjerojatno kršeći i Ustav.

Ima li Hrvatska doista 'u rezervi' milijun hektara neobrađenog poljoprivrednog zemljišta?

Potpuno je deplasirano govoriti o milijun hektara toga zemljišta kao nečemu praktički dostupnome. Upravo je bestidno populistički pokušavati stvarati lažnu euforiju o golemom potencijalu zaposlenosti i dohodaka koje bi Zakon trebao stvoriti. Nigdje nisu objavljene ni lokacije ni kvaliteta tih zemljišta, iako država valjda ima uvid u ono što namjerava dati u dugoročni najam, nakon što je prethodno prodala ili iznajmila najbolju zemlju velikim interesentima. Ima nekih grubih procjena da na raspolaganju zapravo stoji samo nekih 200-tinjak tisuća hektara koji se mogu vratiti u poljoprivrednu proizvodnju uz koliko-toliko razumne investicije, kako bi se zemlja privela svrsi.

Poljoprivredni proizvođači upozoravaju da su bez zemlje osuđeni na propast, no zakonski prijedlog im ne nudi mogućnost kupnje zemlje. Kako odgovorne uputiti da griješe?

Teško je uputiti onoga tko ne želi vidjeti očigledno. Oni u Europi vide konkurentne poljoprivrede, ali ne i kako su one stvarane. Dok politička sfera ne shvati da je voda došla do nosa i oslobodi se robovanja partikularnim interesima – ne piše nam se dobro.

Kritike idu i u pravcu činjenice da prednost pri zakupu neće imati poljoprivrednici, nego tvrtke. Ima li prostora za takva strahovanja?

Prednost tvrtki je evidentna u svemu što prijedlog Zakona nudi. Umjesto da se inzistira isključivo na prednosti susjeda da zakupi zemlju (bez konačnog kriterija cijene) i stvori veće homogene površine, u prvi plan se stavlja gospodarski plan (čiji parametri ostaju u oblacima odnosno ovise o samovolji ministra). Prosječni seljak nije knjiški čovjek, što ne znači da je glup ili da se ne ponaša tržišno ako za to ima uvjeta. No birokratske vježbe s programima samo su početak jer ministarstvo misli ljude prisiliti da o svom trudu svake godine šalju i izvješća kako su oni taj plan izvršili. U nastavku su tu onda inspekcije, uvijek željne malih i ranjivih objekata. Uglavnom, raj za korupciju.

206958,207159,210467,197679Koliko je hrvatski seljak spreman ispuniti oštre uvjete za izradu gospodarskog programa i biznis plana kao dviju novina u zakonu?

Nama nije jasno kakva je to razlika između tih dvaju planova. Gospodarski program mora biti sazdan na nekoj poslovnoj razini i razmišljanju. Po nama to bi trebao biti jednostavan plan sročen uz pomoć savjetodavne službe i s tom službom kao onim ljudima iz praktičnog života koji mogu pomoći i savjetovati kad se pojave poteškoće koje je u stvarnom životu često teško izbjeći. Kako su mislili da se agencijska birokracija može time baviti? I još, k tome, u našoj administraciji kojoj trebaju mjeseci da odgovori, ako odgovori, na najjednostavnije pitanje. Isto tako, savjetnici u Agenciji moraju imati – godinu dana radnog iskustva.

Ako i dobije dovoljan broj bodova, kako se navodi u uvjetima natječaja, a zemlja bude na drugom kraju Hrvatske - kako će moći organizirati proizvodnju u takvim uvjetima?

U odnosu na ostale probleme za koje se tvrdi da ih Zakon rješava, elevacija je još najmanji problem. Ipak, oni koji su opstali u proizvodnji tražiti će zemlju u svojem najbližem susjedstvu jer je to prirodno. Seljenje proizvodnje u stočarstvu npr. nije uobičajeno, a upravo obiteljska gospodarstva koja se njime bave nemaju dovoljnih površina poljoprivrednog zemljišta i teško da će do njega doći. Mislimo pri tome na široku populaciju stočara u Hrvatskoj, u svim njenim krajevima, te sustavna i trajna rješenja.

Govori se i o produljenju rokova zakupa na 50 godina. Je li to nerealno?

Realno je ako želite zacementirati postojeće stanje koje proizvodi sve veći prehrambeni deficit. Zatim, riješiti se obiteljskih gospodarstava i raseliti već pretjerano raseljeno seosko područje Hrvatske. Program skupine 'Živo selo' tome se protivi i naglašava značaj zemljišta, stočarstva i obiteljskog gospodarstva za racionalno ekološko-gospodarsko korištenje potencijala. Pitamo se, ako se nastavi ovim tempom uništavati hrvatsko selo, kojoj državi će biti vraćeno poljoprivredno zemljište nakon 50 godina zakupa?

Za manje od godinu dana smo u Europskoj uniji. Što kad jednog dana dođu agro-biznismeni i odluče kupiti zemlju u Hrvatskoj? Kako se tome oduprijeti?

U jednoj od teških neistina kojima se služe službene dezinformacije kaže se da je cilj spriječiti te strane agrobiznismene da zagospodare zemljom. Pomoćnica ministra Vesna Gantner Kuterovac to je tvrdila i u javnoj raspravi i to ponavlja u intervjuu u Jutarnjem listu. Upravo bi ona trebala znati da to nije točno. Naime, prema nekim podacima o prodanom državnom zemljištu očito je npr. da su deseci tisuća hektara takvog zemljišta u vlasništvu jedne velike hrvatske grupacije, a radi se o najkvalitetnijim zemljištima u Hrvatskoj, k tome još i u rubnim područjima prema zemlji odakle smo nedavno iskusili agresiju, založeni kao hipotekarna sigurnost za visoke strane dugove.

Rastu gospodarstva potrebna je i zemlja

Je li Hrvatskoj trebao novi Zakon o poljoprivrednom zemljištu?

Hrvatskoj treba novi zakon po europskim uzorima koji će stvarati uvjete da preostala obiteljska gospodarstva mogu iznova pokrenuti selo u skladnom i ekološki zdravom ruralnom prostoru. Zdravom rastu gospodarstava zaista je potrebna zemlja. Više od svega treba joj, međutim, državna administracija koja je dorasla zadaći da u zadanim tržišnim i integracijskim okvirima omogući da zalaganje i trud malog čovjeka može doći do izražaja. Ministarstvo i ministar su, na žalost, potpuno nesvjesni svojih mogućnosti u tom pogledu, pa o sektoru svoje odgovornosti govore kao da su kibici na nekakvoj nogometnoj utakmici čiji je ishod ionako unaprijed određen.

U javnim nastupima neshvaćanje se vlastite odgovornosti kompenzira sitnim osobnim zloćama. Tako su npr. u više navrata javno diskvalificirani zahtjevi obiteljskih gospodarstava, jer da je neki od njihovih predstavnika proizvođač s par stotina hektara zemlje, pa se, kao, ne zna tko je tu malen, a tko velik. U situaciji kad su tijekom 10-ak godina četiri od pet gospodarstava prestala isporučivati mlijeko, a naš se uvoz zato podvostručio, ministarstvo informira javnost da neki proizvođač navodno – kupuje Mercedes... Tako se gubi svaki smisao za razinu rasprave i argumenata od ključnog značenja za budućnost Hrvatske.

Stranci, uostalom, mogu već sada kupovati ili unajmljivati zemlju tako da u Hrvatskoj stvore trgovačko društvo. Jedina istinska brana eventualnoj najezdi zemljišnih špekulanata jest obiteljsko vlasništvo jer to svodi špekulacije na daleko nižu razinu nego kad je riječ o velikim kapitalnim objektima. Indikativno je da prijedlog Zakona otvara mogućnosti tvrtkama da svoje nakupe prenesu na, primjerice, tvrtke-kćeri koje pak ništa ne sprječava da prijeđu u strano vlasništvo. Individualni nakupac je u potpuno drugom položaju – on je u rukama državne birokracije i svoj nakup može prenijeti jedino na najuži prvi obiteljski krug. Ako igdje, tu je izražen vrijednosni sud o dvama kategorijama u poljoprivredi. Potpuno suprotno od europske logike i pozitivnih zakona, u hrvatskoj se poljoprivredi otvara potpuno slobodan prostor korporacijskom sektoru, a obiteljska gospodarstva na svakom koraku ograničavaju.

Kako vidite budućnost i ulogu Agencije za poljoprivredu u cijelom poslu davanja u zakup zemljišta?

Od početka smo imali pozitivno stajalište spram Agencije kao male kvalitetne institucije koja se brine o okvirima zemljišne politike. Ovo što se sada pokušava stvoriti ima sve uvjete da postane jedno od najvećih legla korupcije.

I županije se žale da će ostati bez prihoda od davanja u koncesiju državne zemlje. Koliko je takva najava štetna za lokalne proračune i razvoj hrvatskih županija?

Posljednji prijedlog predviđa da bi 50 posto prihoda ostalo lokalnim vlastima ako rasterete državu velikog administrativnog posla. Potreba decentralizacije državnih financija posebna je priča. Ona je, uostalom, i usko vezana uz demokratizaciju zemlje uopće.

Je li, na kraju, vlasništvo zemlje preduvjet za bolju proizvodnju ili nije, kako to tvrde u Ministarstvu poljoprivrede?

Vlasništvo je važno i kao motivacija za maksimalni ulog rada i sigurnost da će plodovi toga rada ostati u obitelji. To je svakako i administrativno i ekonomski najbolji i najjednostavniji način bavljenja poljoprivredom koja je kreditno vrlo zahtjevna djelatnost, pa zahtijeva hipotekarne sigurnosti. O svemu tome prijedlog Zakona ne kaže ni riječi. Valjda se ne uklapa u birokratske horizonte.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još