'U prethodnih šest mjeseci smo se od prvog potpredsjednika Vlade Čačića naslušali toliko najava o velikim investicijama u svrhu pokretanju gospodarstva da bi vjerujemo svatko tko nije dovoljno upućen u slatkorječivu retoriku navedene osobe lako mogao zaključiti kako je realizacija onih prvo najavljenih već u punom zamahu. Ipak, na neki način je i sreća za građane Hrvatske u tome da već i mala djeca u vrtiću shvaćaju svu ozbiljnost, utemeljenost, a time i svu težinu riječi koje izađu iz usta prvog potpredsjednika Vlade RH.

Da od pompozno najavljenih velikih (stranih) investicija neće biti ništa već odavno je poznato svima koje logika iole služi budući je jasno da kapital ide isključivo tamo gdje je mu sigurnost temeljena na stabilnim zakonskim propisima zemlje u koju se ulaže. Kako se u Hrvatskoj doslovno na tjednoj bazi događaju česte i mogli bi slobodno kazati redikulozne izmjene raznih zakona ili se pak donose vladine odluke (iz sfere fiskalne i monetarne politike) vrlo upitne utemeljenosti, onda je doista i svakom prosječnom ekonomistu jasno zašto još uvijek doslovno nitko od potencijalnih investitora ne želi u Hrvatsku sa svojim kapitalom. 'I što sada' kao da se i sam Čačić pitao suočen sa tom spoznajom?

Sudeći po raspoloživim informacijama, sama ideja da se mirovinske fondove izravno uključi prvo u privatizaciju a onda i u kupnju nekog drugog brodogradilišta je isključivo njegova umotvorina koja gotovo da nadilazi sve prethodne nebuloze koje je izrekao. Ako se ovome doda da je HSU kao jednina parlamentarna umirovljenička stranka u ovom slučaju (kao i u svim do sada) ostala nijema na planirane poteze svog partnera, a znamo da su se preko HNS-a utrpali u Sabor, onda ova tragikomedija dobiva i svoj puni smisao. Kada ovome dodamo šutnju MUH-a i njihovu zajedničku (HSU i MUH) nakanu da se BUZ kao osnivač eliminira iz Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe, onda dobivamo potpuno jasnu sliku njihovih sveukupnih namjera. Uz dakle osiromašenje i pljačku mirovinskih fondova tijekom 90-ih, sada bi ih po Čačićevoj zamisli trebalo dokusuriti na način da svoj preostali kapital usmjere u nešto što ni u ekonomskoj teoriji ne može rezultirati pozitivnim prinosom.

Dakle „mirovinci“ bi ovim eventualnim ulaganjem u neka HR brodogradilišta doslovno uništili cjelokupni mirovinski sustav RH. Rezultat svega bi u konačnici bio doslovno prekonoćno drastično smanjenje ionako bijednih mirovina, ili preciznije, svođenje istih na ukupnu masu koja bi odgovarala trenutnoj ukupnoj uplati u mirovinski fond a ne onoj što je svaki pojedinac godinama uplaćivao za svoju mirovinu. Ako znamo da mirovinski fondovi po prirodi svog (konzervativnog) poslovanja „ne smiju“ ulagati u rizične „poslove“ onda je pitanje tko bi uopće dobronamjeran (da ne kažemo normalan) spomenuo iste u kontekstu mogućeg ulaganja u hrvatske škverove za koje se sa doista sa 100% sigurnošću može tvrditi da je isključivo gubitak zagarantiran.

Nije dakle realno očekivati da se HSU-u odnosno njihov predsjednika Hrelja uopće oglase na ove pogubne prijedloge svog koalicijskog partnera Čačića, ali jest da konačno svi umirovljenici, ako do sada još nisu, i na ovom primjeru još jednom vide kome su uistinu dali svoj glas. Mirovinsku fondovi bi od ovakvih investicija trebali bježati kao vrag od tamjana.'