Hrvatska O STABILNOSTI KUKURIKU KOALICIJE

Je li Čačić Milanoviću ono što je Budiša bio Račanu?

Od 2000. naovamo Hrvatska ima koalicijske vlade koje su unatoč povremenim odlascima manjih partnera izdržale do kraja mandata. Sada je pak na vlasti koalicija za koju je uočljivo najzainteresiranija druga jakosna stranka...

Hoće li sadašnja SDP-ova koalicija na vlasti proći kroz iste ili slične kušnje kao i ona prethodna? Konkretno, hoće li SDP prvo napustiti IDS kao regionalni partner, a zatim i glavni partner koji je 2000. bio HSLS, a sada je to HNS? Je li Radimir Čačić Zoranu Milanoviću ono što je pokojnom Ivici Račanu bio Dražen Budiša?

Građani komentiraju Vladinih 100 dana
Prvih sto dana aktualne vlade Kukuriku koalicije uistinu podsjeća na neke elemente trećesiječanjske koalicije koja je pobijedila na izborima 2000. Drugi pak elementi govore u prilog tomu da se način rada i održavanja sadašnje koalicije temelji na izvlačenju bitnih pouka iz ranijeg koalicijskog iskustva. Što će prevagnuti? Ili će u konačnici posve drukčiji odnos snaga, okolnosti, očekivanja i mogućnosti novu koaliciju dovesti pred izazove koje će morati rješavati na nov način. Jedno je sigurno. Hrvatska već četvrti izborni cikus zaredom otkako je politički sustav u zemlji iz polupredsjedničkog prešao u parlamentarni ima koalicijske vlade čija je podrška u parlamentu znatno stabilnija no što se to čini temeljem dinamike među koalicijskim partnerima u izvršnoj vlasti i njihove komunikacije u javnosti. Potvrdi li se ovaj trend i u aktualnu izbornom ciklusu, Hrvatska će ostati jedna od rijetkih europskih zemalja u kojoj su i tvorba i održavanje vladajućih koalicija kontinuirano relativno stabilni.

Što čini sličnima aktualnu i nekadašnju SDP-ovu koaliciju na vlasti? Obje koalicije čini veći broj političkih stranaka od onoga koji je potreban za natpolovičnu potporu u Hrvatskom saboru. Takve se koalicije u teoriji nazivaju prevelikima jer se koalicija može održati na vlasti i u slučajevima kada jedan ili više partnera odluči napustiti koaliciju. I dok je prva SDP-ova koalicija na vlasti doslovce bila prevelika jer ju je izvorno činilo šest stranaka (u dva izborna bloka), od kojih su čak četiri (HSS, IDS, HNS, LS) pojedinačno mogle istupiti iz koalicije a da se pritom uopće ne ugrozi njena parlamentarna većina, nova je SDP-ova koalicija zapravo 'minimalna' prevelika koalicija jer se odlaskom samo jednog, i to mandatno najslabijeg partnera koalicija svodi na puko održavanje većine u parlamentu. Istupe li kojim slučajem IDS ili HSU iz Kukuriku koalicije, njena će saborska većina pasti na 77 mandata, samo mandat više od natpolovične većine. To ne znači da bi Vlada pala jer bi se u Saboru zasigurno našlo dovoljno ruku koje bi i izvan koalicijskog sporazuma podržale vladu. Problem bi nastao kada bi koaliciju eventualno napustio HNS koji svojim brojem zastupničkih mandata čini pivotalnu stranku tj. partnera čijim izlaskom iz koalicije ona gubi saborsku većinu. Upravo je to u ljeto 2002. učinio HSLS koji je uskratio povjerenje vladi Ivice Račana, ali je taj gubitak glasova nadoknađen bivšim HSLS-ovcima koji su zatim osnovali novu stranku Libru koja je Vladi osiguravala saborsku većinu do kraja mandata.
184791,184503,184246,184162Je li sličan scenarij moguć i sada? Vrlo teško. Čini se da je za održavanje koalicije do redovitih parlamentarnih izbora početkom 2016. najzainteresiraniji HNS. Naravno, i SDP-ov je cilj maksimalno održati na vlasti koaliciju čija je stožerna stranka, ali je upravo HNS najviše profitirao sklapanjem izborne koalicije koja je naposljetku osvojila natpolovičan broj parlamentarnih mjesta. To je prvi put nakon 1995. da je jedan izborni akter bez poslijeizbornog koaliranja (trećesiječanjska se šestorka na izborima 2000. natjecala u dva bloka) osigurao Vladinu većinu na sam izborni dan. Samostalnim izlaskom na prosinačke izbore ili čak u koaliciji s HSU-om, HNS ne bi mogao osvojiti sadašnji broj zastupničkih mandata, a kamoli aktualnu poziciju u vladi. To 2000. nije mogao ni HSLS. Međutim, tadašnja razlika u prijeizbornoj podršci birača između SDP-a i HSLS-a bila je znatno manje izražena negoli aktualna između SDP-a i HNS-a. I dok su HSLS iz trećesiječanjske koalicije eliminirali uglavnom nepragmatični, pa i iracionalni razlozi zbog kojih je stranka socijalnih liberala na prvim sljedećim izborima 2003. pretrpjela najteži poraz od osnutka, HNS će u Kukuriku koaliciji održavati itekako pragmatični i racionalni razlozi. HSLS se nakon izbora 2000. u vladajućoj koaliciji ponašao kao 'oporbena stranka unutar vlasti', dok HNS nakon izbora 2011. u vladajućoj koaliciji nesumnjivo djeluje kao 'supervladajuća' stranka.

Građani o Čačićevoj ruskoj misiji
U odnosu na pobjedničku koaliciju na izborima 3. siječnja 2000. koja je bila višečlana i višedimenzionalna tj. u ideološkom je spektru zauzimala lijevo-desni prostor, sadašnja koalicija ima nešto manje članova i nastoji se profilirati ideološki jednodimenzionalno na lijevom centru. No to ne znači da se tako i ponaša, poglavito u socijalnim i ekonomskim pitanjima o kojima pojedine članice koalicije i njihovi političari u javnosti nerijetko daju proturječna mišljenja. To govori o najslabijem aspektu rada koalicijske vlade, a to su odnosi s javnošću na kojima je svojedobno krahirala i percepcija prve SDP-ove koalicije kao nesložne, samozabavljene i izolirane od birača. Hoće li se takvo što dogoditi i vladi Zorana Milanovića u kojoj zasad personalno i angažmanima dominiraju dva potpredsjednika, HNS-ovac Radimir Čačić i SDP-ovac Slavko Linić? Čačićevo inzistiranje na tituli prvog potpredsjednika moglo bi se shvatiti i kao svojevrsno redefiniranje titule premijera kao prvog ministra. Ili titula prvog potpredsjednika u stvarnosti znači 'premijer umjesto premijera'? To sigurno ne ide u korist osnovnog sastojka uspjeha svake koalicije. A to su timski i partnerski rad čiji je učinak poput sinergije: cjelina uvijek daje više negoli njezine sastavnice samostalno. Uostalom, ako je Radimir Čačić prvi potpredsjednik, tko je onda drugi, tko treći, a tko četvrti? Onako kako su poredani jedno ispod drugog na vladinoj internetskoj stranici ili drukčije?

I u tome se sadašnja vladajuća koalicija razlikuje od svojih prethodnica. Druga jakosna stranka djeluje puno jače i sigurnije od svih ostalih partnera, uključujući i onog najjačeg. Takvo je što bilo nezamislivo u vrijeme HDZ-ovih vladajućih koalicija jer je HDZ i mandatno i personalno djelovao kao i da nema koalicija. I da mu one u praksi nisu ni potrebne. Osobito kada je premijer bio Ivo Sanader sa svojim kancelarskim stilom. U vrijeme vlade Ivice Račana predsjednici partnerskih stranaka uglavnom nisu sudjelovali u izvršnoj vlasti, a kada i jesu, uskoro su iz nje izlazili. Prvo Ivan Jakovčić, a zatim i Dražen Budiša, dok je HSS-ovac Zlatko Tomčić pragmatično zauzeo mjesto predsjednika Hrvatskog sabora. Sada predsjednik SDP-ova strateškog partnera i osobno sjedi u Vladi i jednostavno je najvidljiviji i najagilniji u javnosti.

Baš zbog te činjenice moguće je pretpostaviti da će i ova hrvatska koalicijska vlada stabilno dočekati posljednju godinu izbornog ciklusa. Hoće li vladajuću koaliciju napustiti neka od najmanjih stranaka, a u Saboru je podržati još poneki zastupnički klub, manje je bitno. Ključno je kako će se ponašati HNS i Radimir Čačić koji se, kako vrijeme ide, sve više razlikuju od HSLS-a i Dražena Budiše iz vremena koalicijske vlade Ivice Račana. Ovaj je put strateški partner strateški zainteresiran za vremenski maksimalan opstanak koalicije. Pravo je pak pitanje za što je zainteresiran SDP. Taj će odgovor, kada za to dođe vrijeme, dati birači. Njihovo će se mišljenje o koaliciji na vlasti i njenim članicama čuti već dogodine na lokalnim i europskim izborima.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još