Premda mogućnost upisa u radnu knjižicu, koju nude mnoga učilišta, centri, agencije, škole i slično po završetku različitih programa, tečajeva, radionica i seminara, navodeći neizbježnu verificiranost programa, nije jedino zbog čega će ljudi odlučiti završiti neku takvu edukaciju, sasvim je sigurno da ona predstavlja dobar dio motivacije i kao takva je izvrstan dio reklamne strategije. Međutim, nakon plaćene i položene edukacije, mnogi polaznici ostanu nemalo iznenađeni kad im u nadležnom uredu kažu da to po pitanju radne knjižice ne znači ništa, pri čemu najčešće ne daju jasno objašnjenje zašto je tome tako, kao ni odgovor ima li ta edukacija kakvog značenja pri zapošljavanju.

Takav postupak nije prihvatljiv, kažu u Ministarstvu rada i objašnjavaju da je ovlaštena službena osoba u nadležnom županijskom uredu zadužena za procjenu što će upisati, a što ne u radnu knjižicu, dužna stranku usmeno obavijestiti o razlozima neupisivanja, kao i o mogućnosti da potencijalnom poslodavcu predoči uvjerenje koje ima kao dokaz završetka određene edukacije jer ni sama radna knjižica nije zapravo izvorno dokazno sredstvo za u nju upisane podatke. Način upisa u radnu knjižicu uređen je Zakonom o radu i Pravilnikom o radnoj knjižici, čije će se odredbe primjenjivati do dana pristupanja Hrvatske EU, a tada prestaje važiti odredba članka 291. Zakona o radu, pa radna knjižica prestaje biti javna isprava i neće se više izdavati, navode u kabinetu resornog ministra Miranda Mrsića

Također smatraju da spomenute okolnosti zapravo nisu ni bitne za traženje zaposlenja podnošenjem ponuda ili javljanjem na natječaj kod određenog poslodavca, a niti u postupcima posredovanja pri zapošljavanju. Naime, Hrvatski zavod za zapošljavanje od nezaposlene osobe ili tražitelja zaposlenja prikuplja i evidentira sve podatke o znanjima i vještinama stečenim bilo formalnim, bilo neformalnim obrazovanjem, koje su relevantne za uspješno posredovanje pri zapošljavanju.

(Be)smisao radne knjižice

Tu se zapravo postavlja pitanje, čemu onda radna knjižica uopće služi, ali ona je važna za dokazivanje prava iz mirovinskog i zdravstvenog osiguranja te osiguranja u slučaju nezaposlenosti. No s druge strane tu indirektno dolazimo i do nejednakog statusa formalnog i neformalnog obrazovanja, pogotovo u kontekstu toliko izlizane floskule zemlje znanja koja istovremeno poziva, ali i ne pokazuje dovoljno razumijevanja niti ozbiljno cijeni važnost potrebe cjeloživotnog učenja i obrazovanja.

U radnu knjižicu, naime, 'obavezno se upisuju samo podaci o programima koji su dio formalnog obrazovanja i izvode se temeljem odobrenja Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta', objašnjava Mile Živčić, pomoćnik ravnatelja u Agenciji za strukovno obrazovanje i obrazovanje odraslih: 'Ako je riječ, primjerice, o nekom tečaju, pretpostavljam da taj program nije prošao postupak odobrenja i zato se on ne smatra dijelom formalnog obrazovanja sukladno Zakonu o obrazovanju odraslih, koji govori o formalnom i neformalnom obrazovanju.'

Kvaka je u tome da bi polaznici trebali vidjeti kamo pripada ustanova kod koje kane završiti edukaciju, naime, kako kaže Živčić, 'formalno obrazovanje mogu provoditi isključivo ustanove osnovane sukladno Zakonu o ustanovama i da bi neki program obrazovanja postao dio formalnog obrazovanja, on mora proći propisani postupak: potrebno je na njega ishoditi pozitivno mišljenje Agencije za strukovno obrazovanje i obrazovanje odraslih, a na kraju i od Ministarstva Rješenje o odobrenju izvođenja navedenog programa, kojemu prethodi dokazivanje ispunjenosti uvjeta za izvođenje navedenog programa i tek nakon te procedure ustanova može započeti s upisom polaznika i izdavanjem javne isprave, koja se upisuje u radnu knjižicu – s klasom i urudžbenim brojem Rješenja o odobrenju'.

Formalno obrazovanje nedovoljno

Prema istraživanju EduCentra u suradnji s portalom MojPosao, pokazalo se da se i poslodavci i posloprimci slažu da je dodatno obrazovanje jako važno za profesionalni razvoj. Čak 85 posto poslodavaca izjavilo je da dodatne edukacije kandidata za radno mjesto utječu na njihovu odluku prilikom zapošljavanja. Vezano uz upis završenog programa u radnu knjižicu, pokazalo se da je ta mogućnost važan element za 79 posto posloprimaca u odnosu na 46 posto poslodavaca.

Tko tu koga zavarava?

'Neformalno obrazovanje – tečajeve, seminare, razna osposobljavanja i slično – mogu provoditi različite institucije: ustanove, trgovačka društva, udruge, vjerske zajednice, političke organizacije i tako dalje, a nakon takve vrste obrazovanja ne izdaje se javna isprava i ne upisuje se u radnu knjižicu', objašnjava Živčić. No, usprkos tome, mnogi navode da se njihovi programi po završetku upisuju u radnu knjižicu, što je evidentno kršenje zakona, pa pitamo tko kontrolira i kažnjava one koji ne poštuju propise.

'Isključivo izvođenje programa formalnog obrazovanja podliježe stručnom nadzoru Agencije i inspekcijskom nadzoru Ministarstva, čime su zaštićena prava polaznika i osigurana kontrola kvalitete programa', navodi Živčić. S obzirom, dakle, da one koje pri oglašavanju upisa navode i upis u radnu knjižicu ne nadzire nitko iz Ministarstva ni iz Agencije, ispada da oni svoju kasu mogu bezbrižno puniti, a polaznici razbijati glavu nad plaćenom edukacijom za koju su mislili da će se isplatiti.

No i tome se možda može doskočiti, naime, Živčić upozorava da 'oni koji to čine, dovode u zabludu potencijalne polaznike i krše one propise koji i inače zabranjuju neistinito reklamiranje'. S druge strane, za zavaravajuće oglašavanje ne postoje zapravo prave kazne, a na nadzoru se u tom području tek radi, što najbolje znaju potrošačke udruge, koje uvijek i iznova napominju da bi i potrošači, što se ovdje odnosi i na polaznike različitih edukativnih programa, trebali i sami provjeriti o čemu je riječ i tako smanjiti mogućnost zablude.