Hrvatska 34 GODINA SUDOVANJA EMILA RÖMERA

Josipović: Ovo je strašno, bešćutno i nema nikakvog opravdanja

Zagrebački Židov Emil Römer (81), koji je na nevjerojatan način (dostojan filma) preživio holokaust i čije je svjedočanstvo zabilježio američki redatelj i oskarovac Steven Spielberg, danas obilježava još jednu tužnu obljetnicu kao žrtva PPNT-a, nešto što asocira na PTSP (od čega također boluje): jer je žrtva te krilatice koju je sam skovao, a kojoj je puni sadržaj 'pravni proces nerazumnog (dugog) trajanja'. Naime, danas pravna kalvarija ovoga gospodina navršava pune 34 godine. Evo što su nam o ovoj situaciji kazali ugledni pravni eksperti i zagovarači ljudskih prava

Već pune 34 godine, da, dobro ste pročitali, pune 34 godine Emil Römer očekuje okončanje sudskog spora koji je pokrenut daleke 1978.

Njegov imovinsko-pravni spor počeo je 14. veljače (pravim metarječnikom) pretpotopne 1978. godine kad je podignuo tužbu da bi sudskim putem od Marijana Jovića, kao bivšeg poslovnog partnera u cvjećarskom poslu, utjerao novac koji mu je posudio. Tuženik je u međuvremenu preminuo, a spor se prenosi na njegovu udovicu. Dana 29. siječnja na portalu smo objavili priču našega sugrađanina Emila Römera, pa smo mu obećali da ćemo na današnji dan objaviti anketu relevantni osoba koje ćemo zamoliti da komentiraju njegov slučaj. To i činimo.

Ivo Josipović, predsjednik Republike: 'Slučaj trajanja postupka od 34 godine je strašan i nema nikakvog opravdanja, bez obzira na ove ili one okolnosti. Bez obzira na to je li gospodin Römer u pravu ili nije, beskrajno trajanje postupka pokazuje neefikasnost i bešćutnost sustava. Inače, često mi se građani javljaju mailom zbog trajanja postupka pet, 10, 20 ili više godina. Ne smijem utjecati na pravosuđe te pisma i mailove naprosto prosljeđujem Ministarstvu i Vrhovnom sudu. Bez obzira na to što je zadnjih godina broj predmeta koji traju predugo smanjen, ponajviše zalaganjem Ustavnog i Vrhovnog suda, još je prevelik broj dugotrajnih postupaka. U nekim slučajevima, kako god se presudilo, zbog proteka vremena, nema pravde. Često građani ni ne dožive presudu. Nužno je pojačati napore da se okončaju dugotrajni postupci i da svaki predmet traje najdulje dvije-tri godine.'

Pitanje smo uputili i ministru pravosuđa Orsatu Miljeniću te nam je stigao odgovor koji je potpisala Martina Šestan, a koji prenosimo u cijelosti: 'Ministarstvo pravosuđa u okviru svoje nadležnosti ne može komentirati konkretan slučaj, osim izraziti stav da bi se svi sudski postupci, pa tako i ovaj, trebali okončati u razumnom roku. Ministarstvo je upoznato s ovim predmetom temeljem predstavke g. Römera od 24. ožujka 2006. godine, te je, sukladno zakonskim ovlastima, više puta zatražilo od nadležnih sudova postupanje u smislu ubrzanja sudskog postupka, kao i izvješća o poduzetom, o čemu je obaviješten i g. Römer. Ministarstvo u okviru svoje nadležnosti poduzima sve kako bi se trajanje sudskih postupaka skratilo, međutim, napominjemo da Ministarstvo nema ovlast utjecati na konkretno odlučivanje nadležnih sudova.'

CROPIX / Bruno Konjević
Dugotrajnost sudskog postupka za g. Römera zaista je pravna kalvarija i teško kršenje njegovog ustavnog prava na pravično suđenje u razumnom roku. Taj slučaj na žalost nije usamljen i jedan je od mnogobrojnih - nekoliko tisuća!
Pučki pravobranitelj Jurica Malčić
pak kaže: ‘Dugotrajnost sudskog postupka za g. Römera zaista je pravna kalvarija i teško kršenje njegovog ustavnog prava na pravično suđenje u razumnom roku. Taj slučaj nažalost nije usamljen i jedan je od mnogobrojnih (nekoliko tisuća) nerazumno dugotrajnih sudskih postupaka koji ukazuju na loše stanje u pravosuđu u dugom vremenskom razdoblju. Neažurnost sudova, osobito u građanskim stvarima, i danas je najveći problem pravosuđa na koji ukazuju i brojne pritužbe građana pučkom pravobranitelju.

O tom problemu pučki pravobranitelj izvještava Hrvatski Sabor i javnost redovito u svojim godišnjim izvješćima. (Izvješća pučkog pravobranitelja mogu se naći na web stranici pučkog pravobranitelja.) Do donošenja novog Zakona o pučkom pravobranitelju, koji stupa na snagu 1. srpnja 2012. godine, pučki pravobranitelj nema ovlasti intervenirati prema sudovima u slučajevima dugotrajnosti postupaka, a nadzor Ministarstva pravosuđa i pravna sredstva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku nisu se pokazala dovoljno učinkovitim.’ Malčićeva je procjena da se problem može ublažiti bitnim jačanjem sudske uprave, a osobito pri Vrhovnom sudu, koja bi bila osposobljena za praćenje i nadzor i, naravno, nužno potrebnim unapređenjem kvalitete rada sudaca.

Kao što smo već pisali, da se Emilu Römeru krše, i to drastično, njegova ljudska prava, konstatirao je i HHO kada mu je na Danu ljudskih prava 2005. iz ruke tadašnjega predsjednika Žarka Puhovskog dodijelio povelju Aleksandra Zec.

'Mi smo dodijelili tu plaketu kao znak solidarnosti sa žrtvom grešaka u radu pravosuđa u nadi da će to nekako pomoći da se stvar kad-tad riješi. No, ta se nada pokazala ispraznom i očito pomoći u tom pogledu nije bilo, kao ni u prijašnjim godinama. Naravno, to se ne događa svaki dan, ali ima nekoliko desetaka slučajeva s takvim rokom trajanja', kaže Žarko Puhovski sedam godina nakon što je Römeru dodijeljena nagrada, a njegov spor puni ravno 34 godine trajanja i gotovo je besmisleno raspravljati o kakvoj tu (ne)pravdi govorimo.

Spomenuti slučaj nije nepoznanica ni predsjedniku Građanskog odbora za ljudska prava Zoranu Pusiću, koji kaže da su na njega upozoravali i bivše ministre pravosuđa te predsjednika Vrhovnog suda, ali ništa se nije dogodilo: 'Ministri su se promijenili, svi su se oni zgražali, ali to njihovo zgražanje nije urodilo nikakvim konkretnim rezultatom što je zbilja nevjerojatno jer nije to nikakav težak slučaj koji bi trebalo rješavati, a tog čovjeka iz ničim opravdanih razloga već 34 godine razvlače po sudovima i to je dobar primjer koji pokazuje kako-takvo krajnje neodgovorno ponašanje i nebriga te indolencija zapravo ozbiljno narušavaju bit onoga što bi sudovi trebali braniti, a to su ljudska prava.'

Takvi pravni procesi nerazumnog trajanja čine iz ljudi, koji već jesu žrtve u događaju zbog kojega se vodi postupak, opet žrtve, i to pravosuđa, a sve na kraju postane i psihološki problem, kaže Pusić i dodaje: 'Riječ je o institucijama koje su, barem administrativno, predodređene da distribuiraju pravdu, a umjesto toga ispada da čine sve da stvari dodatno zagorčaju i to na ljude depresivno djeluje. Ovo je, ponavljam, zbilja nevjerojatno jer to zaista nije nikakav spektakularan slučaj, spektakularno je jedino njegovo trajanje i to što je čovjek zakinut da se donese jedna završna pravomoćna presuda jer taj je proces njemu dobrim dijelom, i to u negativnom smislu, odredio i okupirao veći dio života, pri čemu treba istaknuti da to nije jedini takav slučaj. Međutim, kada bi jedan ovakav konkretan slučaj bio konačno riješen, to bi bio dobar primjer i za druge te poticaj da se sudovi trgnu jer ovo je strašna nepravda prema jednom malom čovjeku i sramota za pravosuđe cijele zemlje', zaključuje Pusić.

Branko Šerić:

Osobno sam imao predmet koji još uvijek traje, ostavinski postupak, koji traje od 1981. godine, umrla su četiri odvjetnika, ja sam peti i nadam se da će se spor završiti prije nego što ja umrem.

Slučaj Emila Römera, koji nažalost nije jedini, a koliko ih još takvih ima, podaci su koje čekamo od nadležnih institucija, poput Vrhovnoga suda, premda kompletna evidencija ne postoji, samo je dodatan upitnik nad epitetom kojim se Hrvatsku često kiti tepajući joj da je pravna država. U zemlji vladavine prava ovakvo što se ne bi smjelo događati, a na to upozorava i jedan od najuglednijih hrvatskih stručnjaka za ustavno pravo Branko Smerdel: 'Asocira me to na naslov jedne knjige koji glasi 'Besudna zemlja', a originalno je napisana na engleskom 'Land without justice', dakle, zemlja bez suda ili zemlja gdje suđenje ne vrijedi mnogo. Što više dodati - to je kronična bolest, identificirana i dijagnosticirana prije 16 ili 17 godina i stvar je reforme pravosuđa. Mogu još jedino reći da je pravda ona koja je izvršena, nego da svi znaju i da je evidentno da je izvršena, a ovi koji su dio toga spora – statistički gledano, vjerojatno već polovica njih oko toga spora više nije među živima.'

I nije, tuženik je preminuo prije nekoliko godina, a tužitelj ima 81 godinu. U međuvremenu, prelazak među one s drugoga svijeta bilježi i jedan po trajanju sličan slučaj, ali ostavinskoga karaktera, koji s odvjetničke strane vodi Branko Šerić, jedan od najpoznatijih hrvatskih odvjetnika i bivši sudac, koji kao i naši prethodni sugovornici ističe da mu je teško uopće i komentirati Römerov slučaj: 'To je toliko apsurdno da su i pravo i pravda izgubili svaki smisao. Nakon toliko godina upitna je satisfakcija čak i za onu stranku za koju se pokaže da je u pravu i da je dobila spor. Srećom se Zakon o parničnom postupku promijenio, pa se prvostupanjsku presudu može ukinuti samo jednom, a ne u beskonačnost. Osobno sam imao predmet koji još uvijek traje, ostavinski postupak, koji traje od 1981. godine, umrla su četiri odvjetnika, ja sam peti i nadam se da će se spor završiti prije nego što ja umrem.'

Gospodin Römer u susretu s ovim novinarima je izrazio svoje ogorčenje prema tzv. institucijama pravne države, ali i prema matičnim židovskim organizacijama kojima, kao Židov, pripada jer je član i Židovske općine Zagreb (ŽOZ) i Židovske vjerske zajednice Bet Israel. One, kako nam kaže, prema njemu imaju apsolutno hladan i nezainteresirani stav, iako bi trebale, ne samo preko njihovih rabina kojima je u opisu posla mariti i za ljudska prava svojih članova, znati prepoznati to što je Steven Spielberg prorokovao: da će Römer biti netko od koga će se učiti kako promatrati život.
Izgleda da je Römer u pravu jer kada samo ga zamolili da nam komentira slučaj, rabin ŽOZ-a, Luciano Moše Prelević (potpisuje se kao 'glavni rabin RH'), kazao nam je da je jako zaposlen i da nema vremena komentirati slučaj.

Rabin Bet Israela Kotel DaDon je izvan zemlje i molio je da pričekamo njegov povratak da se može očitovati. S obzirom na to da smo željeli ovaj članak objaviti na godišnjicu koja je važna gospodinu Römeru, za komentar smo zamolili predsjednika te vjerske zajednice, prof. Ivu Goldsteina, koji nam je kazao da su kao zajednica 'nemoćni', da znaju da je njihov član 'u pravu' i da im je svaki puta kada su intervenirali rečeno da je 'stvar u rukama pravosuđa' te da će proces dobiti 'pozitivan ishod'.

Ima li Emil Römer pravo barem na takvu nadu?
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još