Hrvatska SUŠE, POPLAVE…

Koliko je Hrvatska (ne)sprema za klimatske promjene

Hrvati se očajnički nastoje riješiti dviju neugodnih vremenskih pojava. Prva je kalendarska 2011. godina, koja ih je kaznila za vlastitu političku nepismenost, a druga klimatska pojava ekstremne suše, o kojoj ne misle kao posljedici ljudskih djelovanja, ali po mišljenju stručnjaka, ni tu nisu sasvim nevini. No iako su ta loša vremena ostavili za sebe, problemi su ostali neriješeni

Gotovo cijelu prošlu godinu u najvećem dijelu Hrvatske vladala je ekstremna suša. Vrhunac je dosegla oko Bjelovara i u Gospiću, gdje je za cijelu godinu palo jedva oko polovice uobičajene količine oborina. Tek je prosinac donio redovite oborine, ali ni izdaleka nije nadomjestio evidentne teškoće s nedostacima vode.

Slično je bilo i temperaturama zraka koje su tijekom prošle godine bile veće od tridesetogodišnjeg prosjeka. Područje zapadno od crte Bjelovar – Karlovac – Dubrovnik bilo je ekstremno toplo, što je treća i najveća moguća ocjena na klimatološkoj skali, a i većina preostalog dijela zemlje bila je samo za jednu kategoriju blaža. Rijeka, Split i Zagreb bili su najtopliji, s godišnjim povećanjem od 1,7 stupnjeva Celzija.

Iako se klimatolozi ne drže prosjeka kao pijani plota niti tvrde da svake godine vrijeme mora biti 'pod konac', ozbiljno ih zabrinjavaju odstupanja koja su iz godine u godinu sve uvjerljivija. Prema podacima Državnog hidrometeorološkog zavoda (DHMZ), prošla godina je po temperaturi zraka za postaju Zagreb-Grič bila jedna od šest najtoplijih u zadnje stoljeće i pol, otkada postoje mjerenja. Navedene pojave su tipične klimatske promjene u obliku koji se predviđa za Sredozemlje, ali one se još u hrvatskoj javnosti nisu uspjele nametnuti kao ozbiljna tema.

Klima, međutim, nije njezin prosjek, nego ono što se doživljava svaki dan na nekom konkretnom mjestu. A ona prolazi kroz snažne i nagle promjene, koje stručnjaci zovu klimatskim anomalijama. Tako je rujan u Bjelovaru, Lici, Zagori, Primorju i Splitu bio topliji više od 4 stupnja Celzija od prosjeka. Istodobno, u prvih 11 mjeseci 2011. godine u Bjelovaru i Gospiću palo je svega 38 posto prosjeka oborina za cijelu godinu. To je realna slika klime koja postaje sve teže podnošljiva.

Nije samo u pitanju suša. Voditelj hidrološkog odjela DHMZ-a Duško Trninić podsjeća da smo lani u isto vrijeme bili zaokupljeni velikim poplavama. One su na više mjesta harale Hrvatskom, a cijela 2010. bila je – sasvim suprotno – vrlo kišna godina. Stoga nije čudno da u svakodnevnim razgovorima čujemo ljude kako se žale: 'Nema više našeg normalnog vremena.'

Stručnjaci objašnjavaju da se porast temperature zraka u Hrvatskoj poklapa sa svjetskim trendom globalnog zatopljenja. Njega uzrokuje povećanje tzv. stakleničkih plinova u atmosferi koje čine vodena para, ugljikov dioksid, metan, freoni i drugi. Oni nastaju sagorijevanjem fosilnih goriva poput ugljena i nafte u energetici, industriji, prometu itd., ali i procesima koje izaziva samo zatopljenje. Primjerice, velike količine metana oslobađaju se topljenjem leda na polovima Zemlje. Povećana koncentracija tih plinova usporava hlađenje planeta i povećava opću temperaturu zraka.

Mirela Holy o europskim ekološkim standardima
U nizu scenarija, koje su stručnjaci izradili na temelju pretpostavki o kretanjima različitih koncentracija ugljikova dioksida u zraku, najprihvaćeniji predviđa da bi tijekom ovoga stoljeća prosječna temperatura na Zemlji mogla porasti za tri stupnja Celzija. Ona bi izazvala topljenje leda na polovima i podizanje razine mora. Da bi se spriječilo veće zatopljenje, većina zemalja je postigla dogovor o smanjenju emisije ugljikova dioksida. Istjecanje tog dogovora zemlje su nastojale nadomjestiti novim, u Durbanu, čija je konferencija završila prije mjesec dana. Međutim, prema Luki Tomcu iz Zelene akcije iz Zagreba, koji je pratio Konferenciju u Durbanu, ondje je samo odgođeno rješenje. 'To je prazan paket koji tek treba napuniti konkretnim obavezama', kaže on.

Pomoćnik ravnatelja DHMZ-a i predstavnik Hrvatske u međunarodnim klimatskim tijelima, Krešo Pandžić, smatra da se u Hrvatskoj o klimatskim promjenama vodi briga jednaka onoj u prosječnim zemljama, pa čak i više. Kao prilog tome navodi aktivno sudjelovanje Hrvatske u istraživanju promjena i činjenicu da je ravnatelj DHMZ-a Hrvatske, Ivan Čačić, ujedno predsjednik europske regije Svjetske meteorološke organizacije.

Luka Tomac se ne slaže s time. Hrvatska je, kaže, sve do 2007. odugovlačila s ratificiranjem Sporazuma iz Kyota, koji je propisao kvote smanjenja ugljikova dioksida u zraku, a poslije toga je tražila povećanje dopuštene kvote, što ju je 2009. na Klimatskoj konferenciji u Kopenhagenu u nevladinim krugovima dovelo na loš glas kao najvećeg kočničara dogovora. Vlada RH sada službeno podupire stajališta EU-a o smanjenju emisija za 20 posto do 2020. godine, no to ostaje samo deklaratorno, jer u isto vrijeme potiče izgradnju termoelektrana na ugljen, dokazuje Tomac.

Pandžićeva ocjena o hrvatskim zaslugama u istraživanju zacijelo stoji, ali je na području smanjenja emisije CO2 pobija i činjenica da je niz europskih zemalja poput Velike Britanije, Nizozemske, Danske, Švedske… samoinicijativno prihvatio dvostruko veće smanjenje emisija od onoga koje vrijedi za ostale zemlje, pa čak i bliske članice EU-a. Hrvatska aktivnost oslikala se i u bezličnom priopćenju, koje je kao oblik komunikacije s nama izabralo Ministarstvo okoliša zadnjeg dana uoči promjene vlasti. U njemu se ne kaže mnogo, a još manje pokazuje želja da se zainteresira javnost za ozbiljnost problema koji je u njihovoj nadležnosti. Tomac upozorava da se u Hrvatskoj zapravo o tom problemu brine šačica ljudi, uglavnom tako da sudjeluje u međunarodnim raspravama.

I dok u prva dva oblika aktivnosti, istraživanju klime i prihvaćanju mjera za ublažavanje promjena klime, stojimo bolje ili lošije, u trećem, adaptacijama na upravljanje okolišem pod pritiscima klimatskih promjena, ne pokazujemo znakove života. Iako su klimatske promjene zadnjih godina u Hrvatskoj nanijele štete poljoprivredi, ribarstvu, zdravstvu, hidroenergetici i turizmu, koji čine 25 posto hrvatskog gospodarstva i zapošljavaju gotovo polovicu radne populacije, naša zemlja nema ni organizacijsku jedinicu koja bi upravljala klimatskim promjenama. Pandžić kaže da tu nisu mnogo napravile ni vodeće zemlje.

Međutim, Europska unija, a i niz drugih zemalja, imaju posebne resore za adaptacije na klimatske promjene. Nažalost, Vodič o Europskoj uniji Ministarstva vanjskih poslova RH nije ni registrirao Opću upravu za klimu (tj. ministarstvo za klimu) Europske komisije, koja se prije dvije godine izdvojila iz Opće uprave za okoliš, a da ne govorimo o tome da Hrvatska slijedi njezin primjer. Cilj te uprave je voditi pregovore i pomoći EU u suočavanju s posljedicama promjena i postizanju zacrtanih ciljeva. Mjere prilagodbi na koje računa Opća uprava za klimu uključuju učinkovitije korištenje siromašnijih izvora vode, prilagođavanje građevinskih propisa budućim klimatskim uvjetima i ekstremnim događajima s vodom, gradnju sustava za obranu od poplava, razvijanje poljoprivrednih kultura koje će moći izdržati suše i šuma koje će biti otpornije na oluje i požare, izgradnju koridora koji će omogućiti kretanje životinjskih vrsta i druge.

Hrvatsku, kao sredozemnu zemlju, očekuju veliki poslovi na prilagodbi. Jedna od izraženijih opasnosti bit će podizanje razine Jadranskoga mora. Prema procjenama stručnjaka, do 2030. more će narasti 18 cm, do 2050. oko 38 cm, a do 2100. oko 65 cm. Procjene dopuštaju kolebanja za najnižu razinu do dvije trećine predviđene razine, a za najvišu razinu oko njezine polovice. Hrvatskoj nasreću ne prijete poplave kao širem području Venecije, iako ima obalnu liniju dugu 5,8 tisuća kilometara sa 1244 otoka, jer je obala uglavnom strma. U početku će najizravnije biti pogođeni neki mali nenaseljeni otoci, priobalno područje između Zadra i Šibenika te nizina Donje Neretve, ali će se niz gradova suočavati s opasnostima zbog oluja.

Bit će ugrožene zalihe pitke vode, primjerice oba Vranska jezera, a s vremenom se očekuje prodor saliniteta i u podzemne vode priobalnog krša. Iz njih se opskrbljuju svi gradovi na Jadranu.

Jedino što smo uspjeli doznati od Ministarstva okoliša jest da je netom donesen Zakon o zaštiti zraka koji propisuje izradu Akcijskog plana prilagodbe klimatskim promjenama, koji će na temelju klimatskih modela izrađivati adekvatne mjere prilagodbe. No ne treba vjerovati da će to ići glatko, jer upravljanje okolišem nije okrupnjeno u jednom ministarstvu kako se očekivalo. Vidimo da i unutar njega dosad nije bilo dovoljno osjetljivosti na te probleme, a kamoli primjerice u vodoprivredi, poljoprivredi ili šumarstvu.

I dok Pandžić uvjerava da ni drugi nisu napravili više, Tomac drži građanski nedopustivim stajati skrštenih ruku, tim više što će rano djelovanje svako društvo nagraditi bitno manjim troškovima. Pandžićev stav doima se pomalo obranaškim, a Tomčev prilično ažurnim. A javnost šuti i nije je briga ni za jedan od njih. Javnost stručnu verziju drži još nekako znanstvenom fantastikom, a komentari čitatelja nerijetko klimatske nepogode smatraju božjom kaznom i uvodom u neminovni smak svijeta. Koliko smo lijeni u adaptaciji na klimatske promjene, kazna je tek blaga opomena.

Hidrolog Duško Trninić primjećuje da je sreća što pored takve suše još nema ozbiljne zime. Pa i to je dokaz da nam je sva politika upravljanja klimatskim promjenama u rukama onoga gore.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još