Hrvatska RAZMIŠLJANJA OBITELJSKOG LIJEČNIKA MARIJA MALNARA

Treba nam državno osiguranje od liječničke pogreške

Kad ljudi jedni drugima u blagdanskim čestitkama požele dobro zdravlje, svima im je na umu činjenica da je zdravlje doista nešto najvažnije, a biti zdrav neprocjenjivo. Doduše, kad puno zdravlja – mentalnog, socijalnog, ali i tjelesnog – nekome zaželi jedan obiteljski liječnik, u konkretnom slučaju dr. Mario Malnar, čelni čovjek Koordinacije hrvatske obiteljske medicine i potpredsjednik Hrvatske liječničke komore, sve dobiva i drugu dimenziju. Na popisu dobrih želja tog liječnika, angažiranog u selu Retkovci nedaleko od Vinkovaca, nalaze se i neke konkretne stvari koje iznosi u razgovoru za tportal

Na nedavno održanim izborima birači su odlučili promijeniti vlast. Što biste, iz perspektive obiteljskog liječnika, u idućoj godini poželjeli svojim pacijentima, ali i svojim kolegama, pa i svim građanima?

Želim da u predstojećem razdoblju oštrih rezova i štednje imamo razumijevanja, ali i vjere u budućnost koja će biti bolja. Posebno pozivam građane da ne koriste nepotrebno zdravstveni sustav kako bi ga, kada ga zaista trebaju, mogli koristiti u najučinkovitijoj mogućoj mjeri. Nepodignuti dijagnostički nalazi moraju nestati, jer su sramota svih nas. Liječnici bi se trebali sve manje baviti defanzivnom medicinom, a trebalo bi uvesti državno osiguranje od liječničke pogreške.

Želim da svaki liječnik i sestra u dežurstvu mogu reći da su dostojanstveno plaćeni i da nakon dežurstva imaju dan odmora. Za one koji ne dežuraju želim da mogu lijepo živjeti od svojih plaća ili zarada.

Gdje su u tim željama tzv. privatnici?

Na privatnike u hrvatskom zdravstvu trebamo prestati gledati kao na nešto loše. Privatnici nigdje u sustavu ne generiraju gubitke, dok državne ustanove to u velikom broju rade. Stimulirajmo svakoga tko puno radi dodacima na plaću, a neradnika poučimo kako da se popravi. Na tom tragu želim i da se obiteljska medicina standardizira, opremi i educira te da se cijela primarna pretvori u privatnu praksu, jer drugačije nećemo moći zainteresirati ljude da ostanu i dođu u nju. Domovima zdravlja treba naći novu svrhu, a ne da budu neuspješni konkurenti sadašnjim privatnicima u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Volio bih da domovi zdravlja već u idućoj godini postanu centri edukacije, znanstvenog rada, prevencije i dijagnostike u primarnoj zaštiti, a ne gubitaši i mastodonti sustava koji ne zna što će s njima.

Na koji način popraviti položaj obiteljskih liječnika te im omogućiti više vremena za pacijente?

Kad bi svaki obiteljski liječnik završio specijalizaciju, postao bi ekspert za opće liječenje svih najčešćih kroničnih bolesti, kao što su: dijabetes, hipertenzija, astma i kronični bronhitis, mali kirurški zahvati, orijentacijski UZV, osnovno liječenje boli metodama fizikalne terapije. Uz liječnika bi u timu po tom modelu radile dvije sestre – jedna terenska, a druga u ordinaciji – te administrator, pa i fizioterapeut. Nadalje, obiteljski liječnici pola bi radnog vremena radili s pacijentima u ordinacijama, a drugu polovicu u njihovim kućama i takav bi se rad dodatno plaćao.

Ako bih imao do 30 pacijenata dnevno, mogao bih im se u potpunosti posvetiti. Istodobno, ukinuo bih participacije u obiteljskoj medicini. Ako je ona nužna, onda neka pacijenti vide da taj novac ide transparentno u opremu i edukaciju tima koji ih liječi, a ne u državni proračun.

Kako od silnih obaveza rasteretiti preopterećene obiteljske liječnike?

Svi bolnički liječnici, uključujući i profesore, jednom u pet godina moraju raditi u primarnoj zaštiti kroz tri mjeseca, od čega jedan mjesec u ruralnim, izoliranim područjima, kako bi domaći liječnici mogli otići na godišnji odmor barem ponekad, ali i da jedni od drugih puno nauče. Tada kolega s klinike neće djedu od 70 godina preporučiti na nalazu da ambulantno napravi 20 pretraga, nego će ga odmah primiti u bolnicu kako bi to napravio najjednostavnije i u kratkom vremenu, jer će vidjeti i čuti u primarnoj kroz kakav pakao taj pacijent nekad prolazi.

Na drugoj strani, pacijenti bi trebali preuzeti odgovornost za svoje zdravlje, odnosno izbjegavati sva ponašanja koja dovode do ugrožavanja zdravlja. To se mora jasno reći, a za one koji su prema sebi i drugima neodgovorni moraju postojati sankcije.

Očekujem da država i HZZO postanu partneri obiteljskim liječnicima i slušaju naše savjete kako bolje voditi sustav, jer mi smo na idealnom mjestu da vidimo što štima, a što ne, umjesto da su 'kadije' koji tužakaju i sude po vlastitom nahođenju. Kontrole na svim razinama vlasti trebaju biti edukativne, a ne kažnjeničke ekspedicije radi punjenja proračuna.

Izjednačiti plaće liječnika i sudaca

Na koji način poboljšati uvjete rada liječnicima, posebice u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, i omogućiti im veću posvećenost pacijentima?

Liječnici ne smiju brinuti o svojoj egzistenciji dok pomažu pacijentu riješiti vlastitu. Osnovne plaće liječnika ne smiju biti niže od sudačkih, a prekovremeni rad mora biti dostojanstveno plaćen. U protivnom, dogodit će nam se Poljska i nestanak doktora. Lokalne vlasti moraju prepoznati da medicina među mladima više nije atraktivno zvanje kao ranije i da nas nema dovoljno. Moraju stimulirati dolazak doktora u manje sredine - rješenjem stambenog pitanja, dodacima na plaću, dodatnim plaćanjem dopunskog rada.

Nužno je stvoriti obiteljsku medicinu atraktivnijom, odnosno naseliti je mladim liječnicima. Tijekom studija povećati edukaciju na terenu u izravnom radu s obiteljskim liječnicima, pogotovo izvan većih gradova. Nužno je stvoriti administraciju koja opslužuje zdravstvo, a ne zdravstvo koje opslužuje administraciju, te stvoriti uvjete koji stimuliraju, njegovati i nagraditi raznolikost, a ne kažnjavati istu.

Velik problem ordinacija opće prakse jest i obimna administracija. Postoji li lijek?


Treba maknuti svu administraciju od liječnika. U HZZO treba maknuti bolovanja, refundacije putnih troškova, brojanje traka za šećer i pelena ili sve te postupke automatizirati. To nisu poslovi liječenja i to nije rad obiteljskog liječnika. To su poslovi nametnuti struci, jer HZZO do sada nije želio kontrolirati i zamjerati se pacijentima, a nas može jednostavno i kontrolirati i kažnjavati bez mogućnosti da se mi tome usprotivimo tjerajući nas da budemo 'žandari' sustava.

Na koncu – zar bi obiteljski liječnik bio obiteljski liječnik da se ne želi posvetiti pacijentima? U svojoj je želji danas spriječen – administracijom, gubitkom vremena, nedostatnim financijskim sredstvima i opremom, maltretiranjem i strahom od kazni HZZO-a.

Sporne su već dugo godina i liste čekanja, pa vjerujem da iz svoje perspektive imate prijedlog za rješenje.

Moj prijedlog rješenja je vrlo jednostavan – potrebno je izraditi listu najvećih prioriteta, a liječnike i drugo osoblje koje može i želi prekovremeno raditi tako da ne idu izvan svojih radnih mjesta tragati za dodatnim izvorima zarade platiti stimulativno. Neka isto toliko zarade prekovremenim radom u svojoj ustanovi. Nužno je i rasteretiti bolničku zaštitu edukacijom i opremanjem obiteljske medicine kako bi provodila više dijagnostike i liječenja na primarnoj razini, kao što su: UZV, mala kirurgija, odlično znanje iz dijabetesa i opće kardiologije, fizikalna terapija boli u obiteljskoj medicini... Na kraju, treba izraditi dijagnostičko-terapijske smjernice rada koje naš zdravstveni proračun može pratiti te stimulirati rad koji je unutar tih smjernica.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još