Hrvatska CURENJE TAJNIH ISKAZA

Etika je šlag na torti novinarstva, ali u Hrvatskoj nema ni torte

Nezakonito curenje tajnih iskaza u medije prešlo je svaku mjeru, ali u praksi, ono je normalno i nekažnjivo. Ono što je rečeno u USKOK-u, na izrazito selektivan način objavljuje se u najtiražnijim medijima. U prijevodu - novinari gladni kruha primorani su nasjedati na spinove po naređenju onih kojima je interes krojiti javno mnijenje u određenom smjeru. Građani u toj mutnoj igri moći i propagande imaju ulogu pušača loših fora

Neke kampanje vode političari, neke marketinški magovi, PR stručnjaci i spin doktori. Mogu trajati par tjedana ili mjeseci, ali neke se vode iz dana u dan i rijetko tko ih je uopće svjestan. Jedna od takvih kampanja je, čini se, ona koja se vodi plasiranjem tajnih USKOK-ovih iskaza u medije. Ne zna se tko je i zašto vodi, znamo samo da nije pravedna, ali je zato selektivna i protuzakonita.

Tajne iskaze dobivaju samo novinari medija s najvećom nakladom, a ti iskazi, naravno, nisu potpuni i - možda još važnije - nisu provjerljivi. Objavljuju se rečenice koje čine jednoga nevinim, a drugoga krivim. Jasno se uvijek može iščitati koji je cilj onoga tko plasira iskaz u medije.

Nije li neobično da snimka Ive Sanadera koji daje tajni iskaz pred istražiteljicom USKOK-a u medijima osvane dva dana prije parlamentarnih izbora? Sadržaj iskaza bio je poznat javnosti nekoliko mjeseci prije toga jer ga je u tiskanom izdanju objavio jedan dnevni list, što znači da nije bilo nikakvog javnog interesa u objavi videa. No, zato je tu bio privatni interes: nekome je bio interes utjecati na izbore. Na koji način, možemo nagađati, ali čini se da je glavni motiv bio prikazati USKOK i Državno odvjetništvo potpuno nesposobnima (a onda možda HDZ učiniti žrtvom)?

Zašto nema obećanih kazni za (selektivno) curenje dokumenata?


Optuženik u aferi Spice Damir Polančec, smatra se jednom od žrtava nezakonitih objava. Za tportal je rekao da se više ni ne usudi reći odakle misli da cure tajni iskazi jer svaki put kad bi prozvao tu instituciju (DORH i USKOK), ubrzo bi mu na adresu stigla nova kaznena prijava.

Očita se, dakle, radi o dvostrukoj igri različitih interesnih skupina, a za nju je nužna i simbioza s medijima. Oni su ključni za slanje željenih informacija u javnost, pa pohlepni za 'svjetskim ekskluzivom', a možda i ucijenjeni, odustaju od novinarstva i postaju puko sredstvo spinova. Cijelu atmosferu pravnog apsurda podržava činjenica da Državno odvjetništvo i dalje dopušta da curenje iskaza prođe nekažnjeno.

No, krenimo ispočetka: od prvog rujna stupio je na snagu novi Zakon o kaznenom postupku koji propisuje strogu tajnost svih detalja iz istrage koju vodi USKOK ili DORH. Premda se isti zakon i ranije primjenjivao u uskočkim postupcima, nakon prvog rujna svima, pogotovo novinarima, jasno je dano do znanja da se mora štititi zakon te da se ne smije ni pitati, a kamoli objavljivati detalje i iskaze iz istraga.

Vilović: Etika je umirovljena


Osim poštovanja samog zakona koji govori o tajnosti istraga, jedna od prepreka za objavu istraga trebala bi biti novinarska etika. U praksi, ta neka Novinarska Etika sjedi u čekaonici nepoznatog željezničkog kolodvora kroz koji više ne prolaze vlakovi, a i u teoriji je se danas rijetko spominje. Etika je, kaže profesorica s Fakulteta političkih znanosti Gordana Vilović parafrazirajući komentatora Tomislava Klauškog, 'šlag na torti novinarstva', ali problem je što mi u Hrvatskoj danas ne možemo naći tortu...

Prvi argument umirovljene novinarske etike protiv objave tajnih iskaza iz USKOK-a ili DORH-a mogao bi biti: zamislite da ste potpuno pogrešno osumnjičeni za neko kazneno djelo, da se protiv vas vodi istraga i da postoji jedan svjedok koji sve želi svaliti na vas štiteći sebe. Njegov iskaz u kojem ste opisani kao državni neprijatelj broj jedan, sutradan osvane na naslovnicama. Prenesu ga svi portali, radiopostaje, televizije... U tom trenutku vi ste državni neprijatelj broj jedan, bez obzira što će za šest mjeseci ili godinu dana reći sudac.

Svatko ima pravo na pošteno suđenje


Drugi argument: Ustav RH. Svatko je nevin dok se ne dokaže suprotno i svatko ima pravo na pošteno suđenje.

A koji su argumenti etike za objavu tajnih iskaza? Ima ih puno, sasvim dovoljno da se ova prva dva bace natrag na čekanje nekog boljeg vremena.

Naime, u javnosti prevladava osjećaj da je bilo dosta šutnje, laži, manipulacija i skrivanja proteklih godina i desetljeća. Da je bolje objaviti bilo što nego prešutjeti nešto što bi možda nekome moglo biti štetno. Objavu informacija važnih za građane podupire Ustav i brojni međunarodni ugovori i Konvencija o ljudskim pravima. Ništa više ne smije zaustaviti Reuters! Tog su raspoloženja itekako svjesni oni koji bi ga rado zaustavili, pa su problemu prišli samo s druge, puno opasnije i suptilnije strane - spinovima i manipulacijama.

'Nisu novinari toliko glupi da ne prepoznaju zašto im se nude tajni iskazi svjedoka i osumnjičenika', uvjerena je Gordana Vilović i nastavlja: 'Svjesni su novinari da objavom obavljaju prljavi posao svojih vlasnika i tako postaju njihov puki alat.' Naime, Vilović upozorava da su novinari gladni kruha, da su primorani razmišljati o vlastitoj egzistenciji i biti poslušni kako ne bi izgubili posao. U toj situaciji, nažalost, nema mjesta za etiku.

Naravno, ne smije se zaboraviti i na drugu krajnost u kojoj 'novinari' zarađuju nekoliko desetaka tisuća kuna i izvrsno žive upravo zbog vještog plivanja u vodama spin doktora...

'Najodgovorniji za curenje tajnih iskaza su oni koji su te iskaze dali novinarima. Oni direktno krše zakon kako bi pomogli sami sebi u svojoj strategiji. A mediji su pritom postali gladni lavovi koji žele sve više i više... Kad je u pitanju curenje iskaza, tu nema nimalo istraživačkog novinarstva', kaže Vilović.

Duka: Treba mijenjati zakone

Da u objavi tajnih iskaza nema ništa od istraživanja, te da je to puko serviranje, slaže se i predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Zdenko Duka. No, on podupire objavu svih tajnih iskaza i kaže da bi trebalo mijenjati Zakon o kaznenom postupku i ukinuti odredbu o tajnosti:

'Ostajem pri obrani prava da se objavi sve što je važno. Ti su korupcijski slučajevi važni i predstavljaju čišćenje društva, to je svojevrsni purgatorij.' Upitan, a što kada je jasno da su iskazi objavljeni samo radi 'zabavljanja' čitatelja i radi nečijih interesa, a ne zbog 'čišćenja društva', Duka odluku prepušta urednicima koji bi se trebali držati 'načela struke'.

Znači, ponovno se vraćamo na novinarsku etiku koje nema bez pravog novinarstva, a njega nema bez sigurne egzistencije novinara. To je samo jedan od začaranih krugova u kojima se vrte slabašna kapitalistička društva poput našeg. U ovom slučaju, bilo bi dobro naučiti ponešto iz drastičnog primjera Sjeverne Koreje i odlučiti da ne sudjelujemo u paradi u koju nas uvlače majstori lutkarstva skriveni iza kulisa neovisnog pravosuđa.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još