Hrvatska ZA EKOLOŠKI KOREKTNU POLITIKU

Zašto močvare ne smijemo isušivati

Političku retoriku proteklih je dana obilježila metafora o nužnosti isušivanja močvare hrvatskog nogometa. Nakon što su prekršaji u nogometu izišli izvan terena i došli pod nadležnost DORH-a, skori ministar Željko Jovanović izjavio je da nema koristi ubijati komarca po komarca, nego da će temeljito isušiti tu močvaru sportskog kriminala. Možda nesvjesno, ali nipošto sretno odabranom metaforom, Jovanović je močvaru uzeo za primjer tako negativne pojave, čime je sablaznio okolišno osjetljivu javnost. Močvara je jedan od najbogatijih i najkompleksnijih ekosistema, koja u značajnoj mjeri određuje ukupnu biosferu na zemlji

Koristi od močvara neiscrpne su kroz obnovu i pročišćavanje zaliha podzemnih voda, kontrolu poplava, ublažavanje klimatskih promjena, kulturne vrijednosti ili kroz funkciju prostora biološke raznolikosti. Dosad je u svjetskim močvarama pronađeno oko 100 tisuća različitih životinjskih vrsta, od čega je pola kukaca, u koje spadaju i nesretni komarci i oko 20 tisuća kralješnjaka. O biološkom bogatstvu močvara govori činjenica da se svake godine u njima otkrije oko 200 novih ribljih vrsta.

Zbog toga su močvare postale predmet posebnog mehanizma zaštite prirode. Ravno prije 40 godina nastala je Ramsarska konvencija koju je do danas potpisalo 160 zemalja. Pod njom se nalazi oko 1.970 močvara sa 190 milijuna hektara područja. Budući ministar trebao bi močvare podržavati ne samo da bi na svom primjeru afirmirao legalnost i zaštitu života, nego bi trebao biti ponosan što su presudnu ulogu u očuvanju močvara, kao i kod mnoštva drugih neizmjerljivo pozitivnih projekata, odigrali njegovi resori znanosti i obrazovanja.

Rasmar nalaže tzv. mudro korištenje močvara, kroz održavanje ekoloških obilježja, usvajanje ekosistemskih pristupa, u kontekstu održivog razvoja, a isušivanje močvara stoji na suprotnom polu ljudskog odnosa prema prirodi. Tako se isušivanje močvara, jedna od najvećih šteta počinjenih prirodi, višestruko negativno reflektira na život čovjeka. To je bilo vrijeme nekritičke industrijalizacije, kojoj je upravo bio cilj slomiti prirodu, podčiniti je zbog ekonomske koristi, ali ne propuštajući ostaviti poruku da joj se osvećujemo za sve katastrofe i strahove kojima nas je izmučila od neolita do danas. Taj svjetonazor prirodu u biti vidi kao jeftinu sirovinu i samoposlugu beskrajne eksploatacije, čiji je jedan od rezultata i globalno zatopljenje koje ovih dana pokazuje svoje zube.

Zbog apstraktne dimenzije politike, političari nerijetko koriste slikovite metafore kako bi sugerirali neki razumljiviji oblik, kaže stilistika. Dodatno, želeći biti uvjerljivi, osobito kad za to nemaju pokrića, političari koriste jezik akcije i odlučnosti. U tom pogledu, 'rat protiv svih negativnih pojava', uvijek je primjenjiva metafora, pa i sada za nogomet. Dapače, sportska retorika često koriti ratni vokabular. Ali, neprimjetno, metafore koje su se taložile dugo povijesno razdoblje, nekada sa sobom donose duh kakve prevladane ideologije ili govora mržnje i ponižavanja.

Hrvatska javnost postupno postaje osjetljiva na neke od njih, primjerice one povezane sa spolnom diskriminacijom. Tako je prije nekoliko godina saborski zastupnik Anto Kovačević doživio dubok javni prezir kad je jednu saborsku kolegicu ponizio rekavši joj da joj je mjesto na madracu. Također, protivnici seksualnih manjina oprezno biraju riječi kad žele izraziti svoj negativni stav. Međutim, priroda još nije na tom putu. Iako je cijelu civilizaciju do posljednjih stoljeće-dva bila sveta, u cjelini kao Majka Zemlja, ili kroz neke njezine pojave, danas je predmet javnog izrugivanja. Glup kao magarac, lukav kao lisica, otrovan kao zmija, jede kao krava, samo su neki oblici specizama, negativne pojave koju pobornici prava životinja izjednačavaju s odnosom koji među ljudima zovemo rasizmom.

Ali ponašanje ne mora nužno biti uvredljivo da bi imalo štetno djelovanje. Primjerice, kad poslovično kažemo da je lav kralj životinja, u nedužni ekološki odnos hranidbenog lanca unosimo dominaciju i podčinjenost svojstvenu ljudskom društvu. Time stvaramo potpuno krivu sliku stvarnosti. Lav nije kralj, ne nosi krunu niti je traži za sebe. On je životinja na vrhu hranidbenog lanca koja, kad ogladni, traži plijen, zadovolji svoje potrebe i odlazi drijemati u hlad.

Ideologija hijerarhije premrežila je u našim očima cijelu prirodu i ne odnosi se samo na živi svijet. Legende kojima u obrazovnom sustavu šopamo djecu kažu za Velebit da je div, dakle za objašnjenje vrhunske prirodne pojave koristimo obilježja moćnog mitološkog bića. U istoj legendi negativan lik ima kameno srce, ono od čega je naš bajni Velebit sazdan. Zbrka pojmova u kojoj će priroda još u nižim razredima izvući kraći dio štapa, neminovna je! Još kad se dodaju političke daće obrazovanja: jedna od sličnih legendi kažu ovo: kad je prvi Hrvat došao na vrh Velebita i ugledao more, gledali su se dugo kao div diva i oboje su znali da je to susret za vječnost. Tko u tom odnosu ikad nađe imalo mjesta kritici, obični je izrod.

Sve je to dio iste priče u kojoj su sustavima znanosti i obrazovanje podšišana krila istine, a podignuta krila ideologije. Ona ne prizna prirodu po sebi, nego ovisno o tome koliko nam je kada i gdje korisna, i ovisno o tome ističe njezinu zlatnu telad. Puno teškog posla za budućeg ministra Jovanovića; sve je to upravo u njegovu resoru.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još