Samo pola sata prije nego se Ivo Sanader prvi put trebao pojaviti pred hrvatskim sudom, saborski su zastupnici i formalno potvrdili da kazneni postupci protiv njega mogu početi. Naime, prema parlamentarnom poslovniku, u vrijeme kada Sabor ne zasjeda Mandatno-imunitetno povjerenstvo može donijeti odluku koja je pravomoćna, no na prvom zasjedanju ona mora biti potvrđena u sabornici. Mandatno-imunitetno povjerenstvo početkom i krajem rujna odobrilo je zahtjeve USKOK-a i Sanaderu skinulo imunitet kako bi se protiv njega mogli pokrenuti postupci u aferi Hypo i slučaju vezanom uz primanje mita za INA-u.

Prvi slučaj Sanaderovog skidanja imuniteta odnosi se na aferu Hypo, odnosno optužnicu koja Sanadera tereti da je zlouporabio položaj i ovlasti od kraja 1994. do ožujka 1995. kada je u Zagrebu i Austriji pregovarao s predstavnicima Hypo Banke o kreditu Hrvatskoj koja je za vrijeme Domovinskog rata, u vrijeme kada je zbog rata, visoke inflacije i izuzetno visokih kamatnih stopa na kredite u zemlji teško pronalazila banke kod kojih bi se kreditno zadužila. U USKOK-u tvrde da je Sanader dogovorio proviziju od sedam milijuna austrijskih šilinga, odnosno 3,6 milijuna kuna, koja mu je u cijelosti isplaćena nakon što je između banke i hrvatske Vlade zaključen ugovor o kreditu od 140 milijuna šilinga za kupnju i opremanje diplomatskih predstavništava. Ovom optužnicom USKOK Sanadera tereti za ratno profiterstvo.

Drugi se slučaj odnosi na primanje 10 milijuna eura mita radi kojih je Sanader 2008. MOL-u predao upravljačka prava u INA-i te iz poslovanja izuzeo plinski biznis. U toj USKOK-ovoj optužnici se među inim opisuje i tajni sastanak u premijerovu užem kabinetu na kojem su bili i ministri Ivan Šuker, Marina Matulović Dropulić, Božidar Kalmeta i Jadranka Kosor. Na sastanku je Sanader još jednom ponovio kako je spreman prihvatiti zahtjev MOL-a i omogućiti mu većinu u odboru ako RH osigura pravo prvokupa i reotkupa dionica INA-e. Konačna odluka donesena je na sjednici Predsjedništva HDZ-a u studenome 2008. kada je Sanader cijelu situaciju stranačkom vodstvu dočarao u prezentaciji, no u raspravi nitko nije progovorio ništa. Jedino je Ivan Šuker pitao kako će oni objasniti javnosti da Mađari imaju većinu u Nadzornom odboru iako nemaju više od 50 posto dionica, a Marina Matulović Dropulić je zatražila da se ponovi što Hrvatska dobiva zauzvrat.

Osim Sanadera, potvrdu skidanja imuniteta je dobio i HDZ-ov Vedran Rožić, protiv kojeg je splitsko Županijsko državno odvjetništvo podignulo optužnicu zbog zlouporabe položaja i ovlasti u gospodarskom poslovanju. Naime, Rožiću stavlja se na teret da je kao direktor NK Hajduka zajedno s bivšim financijskim direktorom tog kluba Bartulom Kalebom od veljače 1992. do srpnja 1997. dio novca tog kluba, 18 milijuna njemačkih maraka, uplatio u tzv. 'crnu deviznu blagajnu', a ne na žiro-račun kluba u Zavodu za platni promet. Iz te blagajne su isplaćivali igračima i drugim osobama novac na koji nisu uplaćeni porezi i doprinosi, čime su klubu pribavili oko 74 milijuna kuna imovinske koristi na štetu proračuna Republike Hrvatske.

Isto tako, od siječnja 1995. do srpnja 1997. u Splitu, bez znanja i odluke upravnog odbora kluba, odobrili su da se novac s računa kluba u banci nepovratno doznači privatnim poduzećima bez ikakve osnove i stvarne obveze da ih vrate, čime su oštetili klub za oko 100 tisuća kuna.

Rožiću i Ivanu Buljanu, kao sportskom direktoru kluba, stavlja se na teret da od početka svibnja 1992. do 7. srpnja 1997. u blagajnu kluba nisu položili dio deviznih sredstava ostvarenih prodajom igrača u strane klubove, nego su ih zadržali za sebe i time oštetili klub za oko sedam milijuna kuna.

Rožiću se stavlja na teret i da je od svibnja 1992. do ožujka 1997. nekoliko puta zatražio od blagajnika kluba da mu iz tzv. 'crne devizne blagajne' isplati 635 tisuća njemačkih maraka, koje je zadržao za sebe i time oštetio klub.

S obzirom da je saborska praksa da se zahtjevi DORH-a i USKOK-a odobravaju, ni kod potvrđivanja odluka Mandatno-imunitetnog povjerenstva nije bilo problema. Sanaderu je imunitet skinut jednoglasno, dok je u slučaju Rožića 97 zastupnika glasalo za, a dvoje ih je bilo suzdržano.