Hrvatska ISTRAGA PROTIV RATKA ANDRIĆA

Konačno i zapovjednici Manjače pred licem pravde

'Svakodnevno su nas na Manjači tukli, fizički i psihički zlostavljali, radili smo najteže poslove. Neke su doslovno i zatukli. Živo se sjećam kako je jedan od čuvara sadistički čizmama gazio jednog od zatočenika. Do danas je odgovaralo tek nekoliko stražara, ali zapovjednike nije stigla pravda'

Dio je to traumatičnih sjećanja Mehmeda Begića iz Ključa na 202 dana provedena u zatočenštvu logora Manjača, nedaleko od Banje Luke, evociranih nakon objave vijesti da je DORH podnio istražni zahtjev protiv jednog od zapovjednika tog logora, Ratka Andrića. Iako se Andrićevog imena sjeća, tvrdi da u vrijeme njegovog zatočenja nije vodio logor, no i podsjeća da su se zapovjednici često mijenjali.

Logor Manjača, smješten na vojno-poljoprivrednom dobru na istoimenoj planini pod kontrolom Srba, jedan je od prvih objekata u koje su dovođeni zatočenici. Tamo su već u rujnu 1991. počeli dovoditi zatočenike iz Hrvatske, a od svibnja iduće godine dovode i Hrvate i Bošnjake iz BiH. Krajem iste godine i službeno je zatvoren.

'Logor na Manjači specifičan je jer je otvoren znatno prije početka sukoba u BiH. U njega su Srbi dovodili Hrvate zatočene u Slunju, Cetingradu, Kostajnici. Potom su, mjesec nakon početka rata u BiH, dovodili ljude iz Ključa, Sanskog Mosta, Prijedora, Banje Luke', podsjeća Murat Tahirović, predsjednik Saveza logoraša BiH.

Kroz šest staja u kojima su bili zatočeni, prošlo je blizu 5.000 ljudi. Podaci Saveza logoraša govore da u samom logoru nije ubijeno puno ljudi, ali ih je više stotina ubijeno s druge strane bodljikave žice prilikom dovođenja ili transportiranja u druge logore. No, torture, izgladnjivanja, primoravanje na težak fizički rad, batinanja bili su svakodnevni ritual.

'Za sve to na simbolične kazne zatvora osuđeno je nekoliko stražara, dok oni koji su upravljali logorom nisu izašli pred sud. Iako jako malo znam o Andriću, čuo sam za njega. Ohrabruje vijest da će odgovarati, bez obzira radi li se o logorašima iz BiH ili Hrvatske', dodaje Tahirović.

I drugi bošnjački logoraši, poput Mehmeda Begića, čuli su za Andrića i vjeruju da je zapovijedao logorom u vrijeme kad su tamo dovođeni zatočenici iz Hrvatske. 'Svaka kazna za one koji su već osuđeni, ali i one koji će tek odgovarati, mala je za ono što su činili', kategoričan je Begić.

Samo iz Ključa, gradića iz kojega su ga i odveli u zatočenje, imenom i prezimenom nabrojano je 1.160 ljudi zatočenih na Manjači. 'Dobro se sjećam kako nas je, prilikom izlaska iz logora, ispratio potpukovnik Popović, tada zapovjednik. Bio je razočaran što nitko od nas nije želi ostati jer je tvrdio da smo tamo lijepo živjeli. To najbolje govori o monstruoznosti svih zapovjednika', prisjeća se Begić.

Svjedočenja zatočenika Manjače prikupljena su i u knjizi 'Putovima pakla' u izdanju Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, a iskazi onih koji su preživjeli zatočeništvo u tom logoru postali su dio kaznene prijave protiv poznatih i nepoznatih počinitelja.

'Još smo prije devet godina podignuli kaznenu prijavu za Manjaču i bilo je vrijeme da se nešto pokrene. I sam istražni zahtjev djelomična je satisfakcija svim žrtvama tog logora jer se krenulo s mrtve točke', kaže Danijel Rehak, predsjednik Hrvatskog društva logoraša.

Za bivše logoraše iz Hrvatske posebno je važno, navodi dalje Rehak, da se pravdi privedu oni koji su ih već na početku rata zarobljavali, mučili i ubijali hrvatske branitelje i civile jer je upravo Manjača jedan od krvavih simbola njihovih ratnih stradanja.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još