Hrvatska KOMENTAR DRAGE PILSELA

Protiv koga, zapravo, Bozanić ratuje?

Još jednom, ali ovoga puta uz silnu artiljeriju, da se tako izrazimo, prekomjernim granatiranjem svojih kritičara, kardinal Bozanić se brani od onih kojima je trn u oku pa opet trči iza skuta pape Benedikta XVI ne bi li osjećaje vjernika prema rimskom biskupu pretvorio u podršku sebi. No očito je da vjernici baš i ne simpatiziraju trenutno jednog od najgorih komunikatora u suvremenoj hrvatskoj povijesti. Ono što ovaj Bozanićev rat čini potpuno poraznim jest činjenica da kardinal izbjegava otvoreno reći da ratuje protiv kriminala i korupcije u redovima klera i episkopata. Očito je pretežak teret obračuna s grijehom struktura, na koji je Bozanić upozoravao davne 1997. godine

U razgovoru koji danas donosimo s don Ivanom Grubišićem, povodom njegova umirovljenja i oproštaja od aktivne crkvene službe, on upozorava ('I svećenici pune džepove devizama') da često i pastiri zalutaju, da su i svećenici umreženi u kriminalu i korupciji i da je to vrhunac zala kojima je premrežena Hrvatska.

Sudeći po jučerašnjoj propovijedi zagrebačkog nadbiskupa na svetkovini Velike Gospe u Mariji Bistrici, kardinal Josip Bozanić ne smatra da je, kako mu predbacuje dobar dio svjetovne i crkvene javnosti, pastir koji je zalutao, već svojim pastirskim štapom udara i slijeva i zdesna, vitlajući žestoko iznad glava poslovično pokorna i šutljiva stada, ne bi li zakačio onoga koji mu prkosi uzdignuta čela, pa makar to ostao samo privid, a sve da bi se prikazao odlučnim u borbi za Boga, kao njegov najvjerniji tuzemski branitelj.

Ne treba od kardinala tražiti jasnoću. To mu nije odlika. I nije jedini. Puno je pastira, u pravu je don Ivan, zalutalo pa neki nastavljaju deplasirane i smiješne bitke kao što, naprimjer, čini vojni biskup Juraj Jezerinac, protiv 'komunjara', od kojih, ako mu je vjerovati, gotovo da se više ne može slobodno ni disati.

Od kardinala, kao ni od većine biskupa, nažalost, ne možemo očekivati da budu jasni, pa k tomu i odgovorni, odnosno zreli i argumentirani. Od njih smo naučili da nas obasipaju svojim nerazgovijetnim verbalnim okršajima, da nas uvlače u svoje ratove. I Bozanić ratuje, samo protiv koga? Da ne ratuje protiv svojih podanika i sugrađana? Ili, još gore, protiv sebe?

'Ne trebamo se bojati niti se smijemo sramiti svoje pripadnosti Crkvi; čak ni onda kada to nije lako; ni onda kada smo izloženi pogrdama. U Mariji se prepoznajemo i kao trpeća Crkva, jer je susrećemo kao Majku boli i žalosti.

Ona pati u progonstvu svoga Sina, u osudi i njegovu raspeću na križu. Njezino srce probada mač; njezina je duša ranjena kada vidi razdor i neslogu svoje djece. Njezine suze oplakuju mrtvo Kristovo tijelo koje drži u naručju svoje čvrste vjere, u krilu zagovora, da ne bismo mi, zajednica vjernika, otajstveno Kristovo tijelo, postali beživotni. U boli, sućutnom šutnjom majke, ona nosi nadu u Gospodara života i povijesti kojom ne ravna mržnja, nego Božje obećanje ljubavi', kazao je kardinal, ne štedeći na teškim riječima.

I zašto ovaj govor u množini? 'I mi, ljudi današnjice, zaglušeni smo bukom sa svih strana (...) pokušavaju nas omesti različiti glasovi, podmetanja i laži koje se opetovano ponavljaju da bi se razorilo zajedništvo i osporilo istinu. No iz duge povijesti spasenja znamo da se Bog ne objavljuje u razornim olujama, u nepodnošljivoj buci, nego u svježini lahora (...) pozvani smo ugraditi se u život našeg društva, biti, ako je potrebno, i znak osporavan, ali čvrsti i nepokolebljivi u borbi za istinu o Bogu i čovjeku. Na tom putu ne smiju nas pokolebati nikakve prijetnje i nikakvi sebični interesi, jer znamo, naš temelj nije nekakva materijalna i propadljiva stvarnost, nego sam Bog (...) ne smijemo se bojati buke koja nas okružuje.

Ne smijemo se bojati ni istine o nama samima, jer tek u otvorenosti i stalnom propitkivanju svojeg djelovanja, u svjetlu istine i pravednosti, možemo primijetiti ono što nas kao zajednicu razara, vodi na krive putove i udaljuje od cilja.' Eh, da, množina je sigurno utočište od potrebne i manjkave hrabrosti da se suočimo s kritičarima, da izađemo sami na megdan, da podnesemo teret službe i odluka koje donosimo.

I u tome je poanta: kardinal Bozanić ima potrebu kriti se u gomili, ako mu pak autoritet Svete Stolice nije dovoljno utočište i zaklon, pa će govorom u množini naći saveznike kojih nema u medijima jer su mu okrenuli leđa i nazvali ga 'veleizdajnikom' ili 'Joca Vatikanac', dakle mafijašem. 'Nije nam nepoznato da svako vrijeme za Crkvu donosi neki novi oblik starih izazova. Posljednjih smo tjedana u Hrvatskoj kao Crkva izvrgnuti valu izražavanja mišljenja, zauzimanja stavova, unošenja pomutnje i nezdravih odnosa. Na nama je da se sa svime suočavamo vjernički, u duhu Isusa Krista; da preispitujemo na koji nam je način djelovati, govoriti, da sačuvamo jedinstvo...'

Nepravde i poteškoće, bezobzirne napade, te 'nevjerojatno očitovanje mržnje', sve je to djelomice upućeno na račun Pape, ali u većoj mjeri kardinalu Josipu Bozaniću, i to on pokušava zamagliti.

Štoviše, predstavlja se kao veliki pravednik kojem je obećana pomoć jer 'Bog svojih ne ostavlja'. Dapače, Bog u kojeg vjeruje zagrebački nadbiskup je bog osvete, bog koji će, kako reče Marija rođakinji Elizabeti: 'Silne zbaciti s prijestolja, a uzvisiti neznatne.' Jer 'Bog vraća čovjeku njegovo dostojanstvo'.

Bozanić vidi sebe, rekao je to jučer - ali i u prvom neizravnom očitovanju nakon silne tarapane u vezi crkvenog skandala u Istri 2. kolovoza na otočiću Visovcu - kao onog koji je opravdao sebe, kao onog koji prihvaća uvrede 'i takav križ, jer će istina doći na svjetlo dana'. No istina je već prilično jasna i na usnama je tisuća i tisuća ljudi: Crkvu vode bahati, gramzljivi, bešćutni, častohlepni likovi koji će se u trenu oka raščerupati zbog imovine i nekretnina.

I to je ono što ovaj Bozanićev rat čini potpuno poraznom činjenicom: umjesto da jasno kaže da ratuje protiv kriminala i korupcije u redovima klera i episkopata, umjesto da bude, barem jednom u životu, prorokom, on se plaši samoga sebe. Naime, pretežak je teret obračuna s grijehom struktura, zaboravljenom temom iz 1997. Jer taj toliko potreban obračun podrazumijeva otvoreno govoriti istinu, bez uvijanja, uvijek i svagdje. To znači biti osporavan do kraja, baš kao Isus iz Nazareta, koji je Bozaniću jučer još jednom pobjegao u poznatom pravcu: prema Golgoti.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još