Posljednjeg bjegunca od haške pravde - Gorana Hadžića - tužiteljstvo za ratne zločine u Haagu optužilo je za ubojstva stotina Hrvata i drugih osoba nesrpske nacionalnosti počinjena između 1991. i 1993. godine.

Optužnica protiv njega objavljena je u srpnju 2004, nakon čega se Goranu Hadžiću, koji je u to vrijeme živio u Novom Sadu, izgubio svaki trag i sve do danas bježao je pravdi.

Hadžić je bio središnja figura u samoproglašenoj tzv. Republici Srpskoj Krajini početkom 90-ih, a konkretna optužnica odnosi se na zločine počinjene u razdoblju od lipnja 1991. do prosinca 1993. dok je Hadžić bio čelni čovjek srpske paradržave na okupiranom području istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema. Kasnije je Hadžić, u razdoblju od veljače 1992. do kraja 1993, bio i predsjednik tzv. RSK.

Hadžića se, među ostalim, tereti i za deportaciju najmanje 20.000 ljudi iz Vukovara koji su nakon pada ovog grada odvedeni u zarobljeništvo u Srbiju ili su prebačeni na slobodni teritorij Hrvatske. Tereti ga se za genocid i i ubojstva stotina ljudi, pa se u optužnici imenom i prezimenom nabraja 408 žrtava, uključujući i njih 264 iz vukovarske bolnice, kasnije brutalno ubijenih na Ovčari.

Na teret mu se stavljaju i likvidacije u Dalju, Lovasu, Erdutu i Klisi. Osim stanovnika Vukovara, tereti ga se i za deportiranje najmanje 5.000 žitelja Iloka te prisilno preseljenje najmanje 2.500 stanovnika Erduta.

Optužnica navodi i da je Hadžić svjesno i dobrovoljno sudjelovao u udruženom zločinačkom pothvatu te da je dijelio zločinačku namjeru s ostalim sudionicima, među kojima su Slobodan Milošević, Milan Martić, Jovica Stanišić, Franko Simatović, Vojislav Šešelj, Željko Ražnatović Arkan i drugi.

Navodi se da je kao premijer i predsjednik tzv. RSK 'formulirao, promicao, sudjelovao i ohrabrivao razvoj i primjenu politike koja je služila ostvarenju cilja udruženog zločinačkog pothvata'.

Za počinjene zločine tereti ga se i po osobnoj odgovornosti. Precizirano je kako je 'planirao, poticao, naredio, osobno počinio ili na drugi način pomagao i podržavao planiranje, pripremu i izvršenje tih zločina'.

Goran Hadžić je prije rata radio kao skladištar u pogonu VUPIK-a u Pačetinu. Političku karijeru počeo je u Savezu komunista, na čijoj je listi izabran u općinsku skupštinu Vukovara 1990. U lipnju iste godine izabran je za predsjednika Srpske demokratske stranke (SDS) u Vukovaru.

Sve dok nije doznao za optužnicu i zahtjeve iz Haaga za njegovim izručenjem, Hadžić je živio u Srbiji, u obiteljskoj kući u Novom Sadu. Punih sedam godina bio je nedostupan organima gonjenja, pa se pretpostavljalo da se skriva u Srbiji, no spominjale su se i neke bivše sovjetske republike.