Hrvatska ZABORAVLJENA IAKO JE SPASILA 12.000 DJECE

Za našeg Schindlera nema mjesta u udžbenicima povijesti

'Polazila sam od stajališta da moj život nije vredniji od života nedužno proganjanih', navodi u svom dnevniku Diana Budisavljević, neopjevana zagrebačka heroina koja je od sigurne smrti iz ustaških logora, riskirajući svoj i život svoje obitelji, spasila 12.000 djece

Ime Oskara Schindlera postalo je planetarno poznato nakon filma Stevena Spielberga 'Schindlerova lista'. Priča o njemačkom industrijalcu koji je za vrijeme II. svjetskog rata spasio 1.200 Židova osvojila je i Oscara.

Pravednija od Schindlera

Za Dianu Budisavljević malo tko zna. Široj hrvatskoj javnosti je gotovo nepoznata, a i među povjesničarima ima onih koju za nju nisu nikad čuli. Njezino ime ne nosi ni jedna hrvatska škola, vrtić ili ulica. O njoj šute školski udžbenici povijesti i enciklopedije.

I dok je Schindler gotovo slučajno postao židovski pravednik među narodima, prvotno ga je vodila samo želja za što većim profitom, zagrebačka pravednica od početka je imala samo jedan motiv – spasiti što više ljudskih života.

Diana Budisavljević bila je Austrijanka, rodila se u Innsbrucku 1891. godine u obitelji Obexer. U Zagreb je doselila sa 28 godina, zajedno sa suprugom Srbinom Julijem Budisavljevićem, cijenjenim kirurgom koji je dobio posao na novoosnovanom Medicinskom fakultetu.

To što joj je materinji jezik bio njemački te pripadnost višem građanskom sloju pokazalo se iznimno važnim kad je neposredno nakon upostave Nezavisne Države Hrvatske (NDH), u jesen 1941. nastojala pomoći srpskim ženama i djeci zatočenima u ustaškim logorima, potežući veze u visokim političkim krugovima.

Ustaška dozvola koja nije umanjila pogibiju

Njezino djelovanje 1942. pretvara se se u dobro organiziranu humanitarnu akciju kakvoj u to vrijeme nema premca u okupiranoj Europi. Iako je od NDH vlasti uspjela čak iskamčiti pismenu dozvolu za svoju akciju, taj komad papira nije umanjio pogibiju u koju se upuštala.

'Polazeći od ove dozvole, za koju sam točno znala da mi u određenim prilikama neće ništa značiti (svaka ustaška institucija se držala svojih pravila...) odlučila sam, unatoč prigovoru svog muža, nastaviti Akciju', piše Diana u svom dnevniku koji je vodila cijelo vrijeme rata (Hrvatski državni arhiv objavio ga je 2003.).

Njezina akcija, među upućenima nazivana 'Akcija Diane Budisavljević', prije svega bila je usmjerena na spašavanje tisuća srpske djece, koja su sredinom 1942. završila u logorima nakon njemačko – ustaškog napada na partizanski oslobođeni teritorij na Kozari.

Djecu čiji su roditelji ubijeni ili su poslani na prisilni rad u Njemačku ustaše su smjestile u logore Jasenovac i Staru Gradišku. Prepuštena sama sebi mogla su se nadati samo što bržoj i bezbolnijoj smrti.

Strava u Staroj Gradiški i prijetnje Vjekoslava Maksa Luburića

Diana će dobiti ulicu u Zagrebu

Prije gotovo dvije godine pokrenuta je inicijativa da jedna od zagrebačkih ulica ponese ime Diane Budisavljević. Urbanistički aktivist Saša Šimpraga tu je inicijativu još osnažio predlaganjem konkretne lokacije. Njegova ideja je da se po Diani Budisavljević nazove nova ulica u istočnom dijelu Zagreba, pored novog City Centra One. Želja mu je da se to desi ove godine na 120. obljetnicu rođenja zagrebačke humanitarke.

U odori sestre bolničarke Crvenog križa Diana Budisavljević u Staru Gradišku prvi put dolazi u srpnju 1942. kako bi preuzela prvu grupu djece i prebacila ih vlakom u Zagreb. Opis onoga što je tamo vidjela među najpotresnijim je dijelovima njezina dnevnika.

'A onda je došlo nešto stravično. Sobe bez ikakvog namještaja. Bile su tu samo noćne posude, a na podu su sjedila ili ležala neopisivo mršava mala djeca. Svakom se djetetu mogla već nazrijeti smrt u očima. Što s njima učiniti? Liječnik je kazao da je tu svaka pomoć već prekasna… Učinjen je izbor. Djeca su postavljena na noge i ono koje se još nekako moglo držati, bilo je predviđeno za transport. Djeca koja su se rušila, koja više nisu imala nimalo snage, morala su ostati. I stvarno je većina tih jadnih bića umrla još tijekom dana… Njihova mala tjelešca su stavljana na stepenice koje su vodile na tavan, među prljavo rublje, gola, nije im se ostavilo ni odijelce.'

Taj isti dan susrela je i zapovjednika svih ustaških logora u NDH Vjekoslava Maksa Luburića. On je, piše Diana Budisavljević, bio bijesan što mora predati djecu. Prijetio joj je da će nju i njezinu ekipu sakriti da ih nitko više ne može naći jer je on, a ne tamo neki ministri, jedina vlast u logoru.

Kardinala Stepinca Diana prvo kudila da bi ga poslje branila

Na sreću, sve je završilo samo na 'pjenjenju' ustaškog zapovjednika i ona je i nakon toga nastavila obilaziti logore. Iz ustaških tvornica smrti do kraja rata izvukla je, točan broj još nije utvrđen, oko 12.000 djece. O svakom djetetu je vođena evidencija, osim osnovnih podataka napravljeni su i albumi s njihovim fotografijama, što je znatno olakšalo identifikaciju i preuzimanje djece od strane rođaka ili roditelja nakon rata.

Naravno, Diana Budisavljević nije sve radila sama. Imala je veliku mrežu suradnika u koju su bili uključeni i viđeniji Zagrepčani. Neki su to platili i svojom glavom. Od siječnja 1943. u čitavu priču se aktivnije uključio i zagrebački nadbiskup i kardinal Alojzije Stepinac.

Zanimljivo je da će kasnije neki upravo njega navoditi kao glavnog organizatora zbrinjavanja srpke djece s Kozare, dok će Diana pasti u zaborav. S druge strane, ona u svom dnevniku piše da se Stepinac prvo opravdavao da ne može ništa učiniti, a zatim davao obećanja koja nije ostvario.

Ipak, jednom kad se uključio, Stepinac je dao veliki obol. Da mu je Diana na tome bila vrlo zahvalna, dokazuje i spremnost njezina supruga Julija Budisavljevića da nakon rata svjedoči u njegovu korist pred jugoslavenskim sudom, što mu nije dopušteno.

Povjesničari: Diana Budisavljević mora ući u školske udžbenike!

Nagrada Diana Budisavljević

Srpsko narodno vijeće (SNV) početkom ove godine utemeljilo je Nagradu Diane Budisavljević. Prva dobitnica je Vesna Teršelič koja je nagrađena za svoj dugogodišnji humanitarni rad.

SNV planira postaviti i spomen ploču na kuću u kojoj je živjela Diana Budisavljević, na Trgu Petra Svačića 13.

Pad NDH i oslobođenje nisu donijeli Diani Budisavljević priznanje kakvo je zaslužila. Štoviše, komunističke vlasti su joj oduzele bez obrazloženja svu mukotrpno skupljenu dokumentaciju o spašenoj djeci. To ju je strašno pogodilo, prestala je s radom i povukla se iz javnog života. Umrla je zaboravljena u svome rodnom Innsbrucku 1978. godine.

Povjesničarka Nataša Mataušić iz Hrvatskog povjesnog muzeja, najbolja poznavateljica lika i djela Diane Budisavljević, smatra da je upravo ono što joj je koristilo u NDH, nacionalnost i pripadnost višem građanskom sloju, moglo učiniti nepoželjnom u komunističkoj Jugoslaviji. Osim toga, nije nevažno ni to što je svoju akciju vodila potpuno samostalno, s tim da nije bila član komunističke partije niti je sudjelovala u pokretu otpora.

'Ona je vrlo loše govorila hrvatski jezik, i to hrvatski koji je bio pun njemačkih izraza. To je već bilo dovoljno da izazove sumnju kod određenih ljudi', kaže Mataušić za koju nema spora da za akciju Dine Budisavljević mora biti mjesta u udžbenicima povjesti za osnovnu i srednju školu.

Slično razmišljaju i njezine kolege povjesničari Ivo Goldstein, Tvrtko Jakovina pa čak i desnije usmjereni Josip Jurčević.

Za Jurčevića riječ je o pozitivnoj osobi koja je nesebično pomagala najugroženijima, jedino upozorava da se treba 'vidjeti kako je uvrstiti u školske knjige, u koji je kontekst staviti'.

Na pravi 'kontekst' upozorava i Goldstein jer smatra da učenicima ništa neće značiti navođenje imena Diane Budisavljević i opisa njezine akcije bez isticanja da je ona djelovala u 'zločinačkoj državi'.

Što bi na sve to rekla sama Diana? Možda ova rečenica iz njezina dnevnika najbolje govori o njezinu svjetonazoru. 'To je bio najljepši dar koji sam u životu dobila, mogućnost da ljude spasim od sigurne smrti.'
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još