Hrvatska UŽAS NEZAPOSLENOSTI

Kad ljudi zbog gubitka posla dignu ruku na sebe ili šefove

Pokušaj ubojstva u Svetom Križu Začretju u petak, kad je zbog otkaza u jednog od vlasnika tvrtke više hitaca ispalio 52-godišnji bivši zaposlenik, te namjera samoubojstva bacanjem pred tramvaj jedne od bivših radnica Kamenskog, dva su drastična primjera očaja u koji zapadaju ljudi koji svoje ime nađu na popisu prekobrojnih

Dramatične brojke nezaposlenih samo su puka statistika u odnosu na ono što se događa u životima obitelji ljudi koji ostanu bez posla, a time i bez mogućnosti ostvarivanja minimuma egzistencije za sebe i svoje najbliže. 'Ljudi prolaze kroz strašne nevolje, pa nikad neće doći u napast nekog drugog ili sebe ozlijediti, no ima i ljudi kojima ti 'osigurači' naprosto pregore ranije. Takve se reakcije pojavljuju kod ljudi koji nisu toliko u strahu koliko su očajni. Kod njih se javlja osjećaj očaja i bespomoćnosti, jer razmišljaju kako nemaju što izgubiti, pa smatraju da ne mogu više tako živjeti', napominje psihologinja Mirjana Krizmanić.

Mirjana Krizmanić: Držite se života dok možete

Iako s dugogodišnjim iskustvom u mnogim kriznim situacijama, psihologinja Mirjana Krizmanić nema općeg savjeta za ljude koji ostanu bez posla, posebice za one koji razmišljaju o oduzimanju svojeg ili tuđeg života. 'Takvim ljudima bi trebalo savjetovati jedno i jedino – držite se života dok možete, jer dok ste živi, ima i nade. Probajte naći drugi posao, jer ima i visokokvalificiranih koji rade posao čistača samo da bi preživjeli. Svaki je posao častan, ako ga časno radite', poručuje prof. Krizmanić.

Podsjećajući na činjenicu kako je 'u Hrvatskoj velik broj ljudi koji su na bilo koji način prevareni, bačeni na cestu, jer im je prodana ili propala firma, odnosno izgubili su posao ili mirovinu', prof. Krizmanić ipak navodi kako je 'bilo vrlo malo nasrtaja na šefove, ali i suicida'.

'Više je pokušaja suicida zbog privatnih i osobnih stvari, nekih emocionalnih razloga, odnosno prijevara u prijateljstvu ili ljubavi, nego zbog gubitka posla. Imamo više od 300.000 nezaposlenih, a pokušaji samoubojstava ili ubojstava zbog toga što je netko ostao bez posla su izolirani slučajevi', tvrdi Mirjana Krizmanić.

Upućeni u svjetske prilike, posebice u državama koje su odavno izašle iz krize, ukazuju kako straha od otkaza u nekim sredinama, poput skandinavskih zemalja, jednostavno nema, jer je tamo zakonodavstvo bitno drugačije postavljeno. Ta društva, tvrde oni, imaju i snažniji socijalni oslonac. 'Ljudi su svjesni – ako otkaz i dobiju, imat će za vrijeme nezaposlenosti primanja od kojih dostojno mogu živjeti i oni i njihove obitelji, a i relativno će brzo naći drugi posao. U jednoj Hrvatskoj, u kojoj se od prosječne plaće ne može živjeti, a kamoli od naknade za nezaposlene, jasno je zašto je strah od ostanka bez posla ogroman. U takvim uvjetima rađaju se neželjene reakcije, bilo da čovjek posegne za svojim životom, bilo da učini ovakav čin kakav se dogodio u Svetom Križu Začretju. To su činovi očajnika', napominje Krešimir Sever, predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata.

Sindikati bez psiholoških službi za nezaposlene

Sindikati nemaju oformljene psihološke službe, no vrlo često, u kontaktima s nezaposlenima, obavljaju i takav posao. Ljudi im dolaze, obraćaju se za savjet, jednostavno se izjadaju i, po pretpostavkama sindikalista, vjerojatno im bude bar malo lakše. 'Istresali su nam svoju nevolju, slušali smo ih ne samo reda radi, nego smo im pokušali i dati neki savjet. Mirnije odu, iako im ne možemo pomoći da pronađu posao', prisjeća se Krešimir Sever.

Sindikalisti upozoravaju na činjenicu da će ljudi koji jednom ostanu bez posla, pogotovo oni iznad 40 ili 50 godina, vrlo teško naći drugi posao, pa se i zbog toga javlja ogroman strah među njima. Na žalost, stres zbog teškog pronalaska posla prisutan je i među mladima, a na burzi rada njih je trećina mlađa od 29 godina. 'Otkaz i nezaposlenost su teška i besperspektivna stanja u kojima dolazi do visoke razine socijalne isključenosti. Iskustvo svih onih koji su ostali bez posla to i potvrđuje. Doista je biti nezaposlen jedna velika tragedija za svakog pojedinca', dodaje Sever.

Iako je, samo u travnju, svakog dana bez posla ostajalo 376 ljudi, sama psihološka služba u sindikatima ne postoji. Postoje tek centri za krizna stanja ili psihosocijalnu potporu izvan njih, mogućnost obraćanja stručnim osobama s područja psihologije, no ljudi se vrlo teško odlučuju za takvu vrstu pomoći. Najčešće se srame situacije u koju su zapali, iako ne svojom krivnjom, pa im je teško priznati da su ostali bez posla. Dramatičan primjer od prije nekoliko godina navode u NHS-u. Jednom prilikom obratila im se žena koja je gotovo mjesec dana bila bez posla, a da to nikome od svojih ukućana nije željela reći. Odlazila je svakodevno od kuće kao da ide na posao, ostavljajući u neznanju supruga koji je već bio bez posla, utučen, bezvoljan i u teškom stanju. Jednostavno se, prenose sindikalisti, bojala reakcije supruga i ukućana, jer je sa svojom plaćom bila jedini oslonac obitelji.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još