Budu li se po tom kriteriju i dalje prihvaćale snimke kao dokazi, to će značiti da svatko od nas, ako na vrijeme upali kameru na mobitelu, može strpati u zatvor svakog prometnog policajca koji bi zatražio mito, piše Večernji list.

Naime, rješavajući žalbu policajca koji je obavljajući očevid slučajno na službenoj digitalnoj kameri snimio i sebe kako traži mito, Vrhovni je sud rekao da je takva snimka dokaz. Kao odlučujuće da snimka bude dokaz, iako nije nastala prema zakonskoj proceduri o tajnom snimanju, najviši je sud istaknuo da je nije napravila treća osoba, dakle da nije riječ o uhođenju i zadiranju u tuđu privatnost.

U konkretnu slučaju Vrhovni je sud još zauzeo stav po kojem je posve irelevantno je li se policajac snimio svjesno ili nesvjesno, a dodatnu težinu njegovu slučaju daje to što je on službena osoba koja ne može imati pogodnosti u smislu zaštite privatnosti kao što to ima “običan” građanin.

Prema ovakvu shvaćanju odluke Vrhovnog suda, to bi također značilo da je otvoren put za pozitivno rješavanje USKOK-ove žalbe na odluku suda u Splitu da ne prihvati kao dokaz snimke hotelijera Gorana Štroka. Posrijedi su, podsjeća Večernjak, snimke na kojima je Štrok snimio predstojnika Županijskog ureda državne uprave u Dubrovniku, Ivu Žeravicu, kako ga reketari.

Naime, da bi mu se izdala dozvola za otvaranje hotela Bellevue, Žeravica je od Štroka tražio 200.000 eura mita. Štrok je potajice snimio ucjenu i s tom je snimkom došao u Državno odvjetništvo i prijavio korupciju. Potom je postao USKOK-ov pouzdanik, no snimke koje je napravio prije dolaska u USKOK, sud u Splitu nije želio prihvatiti kao dokaz.

U slučajevima kao što je Štrokov, ili pak slučaj policajca, inspektora, poreznika ili kakva drugog državnog namještenika koji traži mito, žrtvina snimka koja nije pokrivena sudskim nalogom, prema mišljenju našeg sugovornika iz Vrhovnog suda, treba biti sudski dokaz.