Hrvatska SLOVENSKO-HRVATSKI GASTRO RAT

Nakon čvarka, zaštitit ćemo i svinjsku mast

Čvarak, ocvirk, grump, duvan čvarak, töpörtö, džimirinki. Šest je to popularnih regionalnih naziva za jedan od sporednih proizvoda svinjokolje, nastao topljenjem masti svinjske potrbušine i leđa, čija proizvodnja se razlikuje u regionalnim nijansama. U šali nazivani 'svinjski čips', čvarci su od najranijih dana oblikovali mentalne sklopove i želučane sokove kontinentalnih Hrvata. Sve dok se jedan od njih, brodski pravnik i poduzetnik Tomislav Galović, nije nedavno dosjetio dodati ih na siromašan popis od tek devet autohtonih hrvatskih prehrambenih brandova

U duhu dobrosusjedskih odnosa koje se već godinama svodi na uzajamno predizborno izazivanje umjetnih napetosti oko par metara širokih riječnih tokova i vješanje zastava na pročelja pograničnih kuća, u boj za čvarak svoj ispred Europe krenuli su Slovenci. Prvi se javio etnolog Janez Bogataj, koji smatra da kockice i listiće svinjske otopine ne može zaštititi Slavonac, jer pripadaju europskom kulturnom nasljeđu - u njima, veli on, uživaju i Francuzi i Englezi, pa čak i donedavni američki predsjednik Bush. Iako Bogataj kasnije smiruje tenziju komentirajući da je 'zaštititi čvarke jednako paradoksalno kao i zaštititi svinjsku mast', dodaje i da je 'problem Hrvata činjenica da nemaju dovoljno zaštićenih proizvoda'.

'Zahvaljujem Bogataju što mi je dao ideju da idem u zaštitu slavonske domaće svinjske masti i uvjeren sam da ću uspjeti, na isti način kao što sam uspio s čvarkom', rekao je za tportal.hr Tomislav Galović te pojasnio u medijima krivo interpretiranu situaciju.

Bojan Stilin
Tomislav Galović - kralj kulina i čvaraka
'Postoje četiri pravna instituta intelektualnog vlasništva: patent, robni žig (brand), dizajn i ambalaža te zaštita geografskog porijekla proizvoda. Talijani, Mađari, naši Srijemci i Vojvođani te mnogi drugi proizvode čvarke. Ono što etnolog nije shvatio jest da sam ga ja zaštitio kao robni žig unutar Hrvatske, mene zanima samo pravna dimenzija. Samo procedura zaštite je trajala godinu dana, 90 dana prije zaštite žiga proizvod se objavljuje u glasniku Zavoda za intelektualno vlasništvo, pa je svatko mogao vidjeti da sam izrazio interes za zaštitom tog proizvoda. 8. ožujka prošle godine sam dobio rješenje da mi rok zaštite vrijedi 10 godina – do veljače 2017', kaže Galović.

Očito je da zaštita slavonskog čvarka nije prepreka Slovencima da paralelno zaštite ocvirk ili grump, jednako kao što je srbijanska gospodarska komora nedavno pokrenula postupak zaštite valjevskog duvan-čvarka (posebno prešane vrste čvaraka) pred institucijama Europske unije. Galović podržava ovaj postupak: 'Probao sam duvan-čvarak, Srbi imaju apsolutno pravo zaštititi ga, riječ je o kvalitetnom i autentičnom proizvodu.'

Galović pojašnjava i da nije pokrenuo postupak zaštite slavonskog čvarka za izvoz u zemlje EU, jer ga je procijenio neisplativim. 'Pet tisuća eura, koliko košta taj certifikat, u ovom je trenutku previše za ono što se njime dobiva. Nedavno je baš skupina Slovenaca došla kod mene po čvarke, pa su mi rekli doslovce ovako: 'Da su čvarci naši, ne bismo prešli 500 kilometara iz Kopra i kupili vaše čvarke, kulin, švarglu i slaninu.' Inače, ja redovito osvajam medalje i na najvećem poljoprivrednom sajmu u Gornjoj Radgoni, a kako tamo često igram golf s poslovnim partnerima, katkad i prenesem koji kulin preko granice. Vole ga i slovenski carinici', napola u šali, napola ozbiljno kaže Galović.

Hrvatski gastronomski 'identitet' i europski paradoksi

flickr.com
Priprema li se ovako 'slovenski ajvar'
Istraživanje 'slučaja čvarak' otvara Pandorinu kutiju sličnih sporova koji razni europski narodi, pretežito oni smješteni unutar srodnog kulturnog kruga, vode oko prevlasti nad nazivima određenih prehrambenih proizvoda. Slovenci su tako 1995. patentirali generički naziv ajvar, čime su razljutili cijelu regiju, a posebice Makedonce, od čijih paprika su u to vrijeme pretežito i proizvodili 'autohtoni' slovenski ajvar. Kako bi izbjegli moguće tužbe, makedonski proizvođači su nakon toga zaštitili južnomakedonski dijalektalni naziv ajver.

Sličan slučaj jest i onaj kad su Grci Dancima ispred nosa 'ukrali' vlasništvo nad nazivom feta sir, čiji su danas ekskluzivni distributeri na tržištu EU. Alkoholni napitak od anisa koji je u Grčkoj poznat pod imenom ouzo, a u Turskoj raki, predmet je spora Bugara i Makedonaca – i jedni i drugi ga zovu mastika, a Bugari su iskoristili članstvo u EU-u kako bi imali prednost pri izvozu. Stoga su Makedonci, koji u regiji imaju najviše prehrambenih patenata (čak 40), zaštitili tek recepturu strumičke mastike, jer danas je jedino moguće patentirati geografsko porijeklo i tehnologiju proizvodnje.

Gdje je tu Hrvatska? Naša su se ministarstva podijelila u dvije sfere djelovanja – Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva štiti prehrambene patente, dok se Ministarstvo kulture u okviru svog programa zaštite nematerijalnih kulturnih dobara bavi zaštitom tehnologije pripreme prehrambenih proizvoda. Tako smo zaštitili pripremu ličkog škripavca, zagorskih domaćih štrukli, sira iz mješine ili soparnika, no pitanje je – treba li i u kojoj mjeri država uopće inzistirati na potvrdi autentičnosti nekog prehrambenog proizvoda, ako znamo da je određeni režim prehrane zajednički za cijelu regiju?

'Austrougarski kulturni krug na sjeveru te mediteranski na jugu dijele sličan ukus, iste namirnice, slične tehnike pripreme i jela. Knedli su sastavni dio slovačke, češke, austrijske, njemačke, ali i hrvatske kuhinje; štrukle jedu i Slovenci, a i zapisani su prije u slovenskoj kuharici nego u hrvatskoj (naša prva je objavljena tek 1813). Stoga je važnije promatrati međusobne kulturne kontakte i prožimanja nego inzistirati na stvaralačkom geniju hrvatskih kuhara i kuharica', smatra Jelena Ivanišević, znanstvena novakinja sa zagrebačkog Instituta za etnologiju i folkloristiku.

Ivanišević smatra da je zaštita proizvoda, iako vjerojatno zamišljena kao zaštita potrošača, uglavnom marketinška kategorija koja proizvodi dodanu vrijednost. Dodaje i da brandiranje može pomoći proizvodnji hrvatskog kulinarskog identiteta, koji zasad ne postoji kao izvozna marka. 'S toliko razvijenim turizmom, bilo bi suludo ne iskoristiti ovu prednost, tim prije što je prošlo vrijeme sunca, mora i ćevapa - zahtjevniji gosti donose i više novaca, naravno pod uvjetom da im ponudimo nešto', tumači Ivanišević.


Čija je ovo pjesma?

Slovensko-hrvatski spor oko čvarka podsjetio je na pobjednički film dokumentarne konkurencije Sarajevo film festivala 2006. 'Čija je ovo pjesma', bugarske autorice Adele Peeve, koja je tijekom večere s prijateljima iz Grčke, Srbije, BiH, Turske i Makedonije začula pjesmu poznatu joj od ranog djetinjstva pod nazivom 'Himnata na Strandža'. Svi za stolom su pjevali pjesmu na svom jeziku, s potpuno različitim tekstom, a autorica je proputovala cijeli Balkan i ustanovila da se pripadnici svakog pojedinačnog naroda vrijeđaju na samu pomisao da pjesma 'pripada' i nekom drugom narodu.

U komentarima ispod foršpana za film na YouTubeu pripadnici pet naroda izmjenjuju rijetko viđene izljeve mržnje prema onima drugima, a rasprava o filmu, kao i tolike druge, završava na 13. stoljeću, na temi turskih osvajanja.

Pitanje 'čija je ovo pjesma', na prostoru s toliko intenzivnim kulturnim kontaktima kao što je Europa, osobito njezin jugoistočni dio, stoga je podjednako paradoksalno kao i razmišljanje 'kome pripada čvarak'. Pogotovo u vremenu kad narodi s ovih prostora svojim putevima hrle prema Europskoj uniji, u kojoj je svinjokolja unutar domaćinstva strogo kontrolirana ili čak zabranjena. Pravo je pitanje – čiji čvarak je kvalitetniji, a u tome, ako je suditi po Galovićevim koparskim kupcima, uteg ipak preteže na stranu ravne Slavonije.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još