Hrvatska LUTANJA ZAKONSKIM BESPUĆIMA

Hoće li i novinari u Remetinec ili kome je istina voda duboka?

Ima ljudi koji se toliko brinu o časti i ugledu drugih da ne vide ono najvažnije - svoj izgubljeni ugled i čast, kaže izreka dobro primjenjiva u slučaju mini kaznene reforme koju spremaju vladajući i zbog koje bi novinari zbog klevete mogli završiti u zatvoru

Za kaznena djela protiv časti i ugleda, uvredu te sramoćenje, koje zapravo znači javno ogovaranje i tračanje, izmjenama Kaznenog zakona predviđa se novčana kazna, kao i za klevetu, ali bi se zbog nje moglo i do godinu dana završiti iza rešetaka. Nadalje, teret dokazivanja je u sva tri slučaja na novinaru, a ne na onome tko ga tuži, te bi onaj tko je osuđen za bilo koji oblik povrede časti i ugleda morao objaviti presudu. Drugim riječima, biti još dodatno globljen jer svi znaju koliko je 'jeftin' oglasni prostor, a još ako se sudac u obrazlaganju presude osjeti posebno nadahnuto…

Možda ove odredbe ovako i ne izgledaju sporno, pa bi se netko mogao pitati 'što se ti novinari opet bune'. Premda namjerno iznošenje laži svakako treba sankcionirati, zakonske su odredbe vrlo neprecizne u razlikovanju privatnosti, javnog života i javne djelatnosti, a teren je u novinarskom poslu i bez toga vrlo sklizak.

LAŽ TREBA KAZNITI, A ISTINA NEMA CIJENU


'Svjesno laganje treba kazniti, ali uvjeren sam da se ovdje radi o sužavanju slobode javne riječi, što pokazuje da ne idemo prema Europi, nego ispod uobičajenih standarda i, s obzirom na iskustvo, moram reći da ovakve tobožnje mini kaznene reformice izazivaju cenzuru, na što već upozorava i stručna javnost', kazao je u razgovoru za tportal Luko Brailo, potpredsjednik Hrvatskog novinarskog društva koje, uzgred budi rečeno, nije bilo ni obaviješteno što se iza brda valja.

U Ministarstvu pravosuđa pravdaju se da je riječ tek o radnoj verziji i da će u siječnju krenuti u organizaciju okruglih stolova, pa će svoje mišljenje moći iznijeti i struka te ostatak zainteresirane javnosti. Međutim, novi bi Kazneni zakon trebao biti gotov do proljeća, a radna je skupina, sudeći prema dosadašnjim izjavama, vrlo čvrstog stava da u zakon, osim one novčane, za klevetu vrati i zatvorsku kaznu, i za novinare.

'Posebno me nervira što nema jasnih odredbi između sramoćenja, uvrede i klevete, pa je sve u nekoj magli jer novinari prenose i ocjene i stavove koje druga strana različito doživljava. No kako ovdje zakon ne određuje jasno što je što, premda se u ministarstvu pravdaju radnom verzijom zakona i okruglim stolovima, novinari ostaju na vjetrometini gdje ovise o odvjetniku i pravničkom nadigravanju pred sudom. Ovo je uvođenje poslušnosti i ja to mogu reći nakon proživljene strahovlade u Slobodnoj Dalmaciji i suptilnog gašenja Ferala', oštar je Brailo.

NOVINARI PRINUDNO KAO GUSKE U MAGLI

Na nejasnoće o kojima Brailo govori iz pozicije novinara, u razgovoru za tportal upozorava i ugledna odvjetnica specijalizirana za medijsko pravo Vesna Alaburić koja, doduše, 'nije protiv kazne zatvora jer, ako je nešto tako malo štetno da ne treba izricati zatvorsku kaznu, onda to ni ne treba biti u Kaznenom zakonu; problem, dakle, nije u toj kazni jer laž treba biti kažnjena, pa čak ni u teretu dokazivanja na novinarskim plećima jer negativnu je činjenicu nemoguće dokazati, već u tome što je nejasna i neprecizna razlika u zaštiti privatnosti i njezinom odnosu spram javnog interesa'.

Naime, kako sad stvari stoje, novinar tužen za klevetu bio bi oslobođen ukoliko dokaže da je istina to što je tvrdio ili ako bi pokazao da je imao opravdani razlog povjerovati da je istina ono što je prenio. Ubuduće, međutim, glavnu bi ulogu igrao samo opravdani osobit javni interes, pa tako ispada da se ne može ni dokazivati istinitost iznesene tvrdnje.

U tom dijelu Alaburić vidi problem: 'Riječ je o sprečavanju slobode govora, i to vrlo značajnom sužavanju slobode s dalekosežnim posljedicama. Stvar je u tome da su u svakoj, pa tako i novinarskoj, profesiji greške moguće, ali bitno je to da novinar dokaže da je napravio sve što je mogao profesionalno i u dobroj namjeri, a zbog javnog interesa, kako bi došao do istine koja uvijek mora biti dovoljna i oslobađati novinara. Istina mora biti apsolutna obrana.'

Kod uvrede je stvar jasna jer to je iznošenje negativnog suda o drugome, ali u slučaju sramoćenja moguća su lutanja. Naime, u slučaju privatnosti područje je znatno uže, dakle, važan je samo javni interes. Alaburić navodi konkretan primjer: zamislite da vašem kolegi fotografu na nekoj plaži za oko zapne anonimna prekrasna žena u toplesu, fotografira je, pokaže uredniku koji odluči objaviti fotografije i još neke podatke o njoj, da je, recimo, promiskuitetna, što je saznao usput, raspitujući se o njoj radi članka. Ona bi imala pravo tužiti i dobila bi sudsku bitku jer, premda bi se i dokazalo da su činjenične tvrdnje o njezinoj promiskuitetnosti istinite, ona nije javna osoba niti tu ima javnog interesa.

No u sivu je zonu moguće ući preko vrlo aktualnog primjera slučaja imovinskih kartica te bivšeg premijera Ive Sanadera i njegove obitelji, navodi dalje Alaburić. Mediji su se tu uvukli praktički u svaku poru jer postoji javni interes kad se radi o informaciji gdje je završio silan novac izvučen iz državnih poduzeća i džepova poreznih obveznika. Sumnja se da je dio završio na računima Sanadera i njegove obitelji, pri čemu se dosta pisalo o (ne)točnosti njegove imovinske kartice, uz informacije da se utajeni milijuni nalaze na računima njegove obitelji - supruge, punca, kćeri.

Međutim, njegove kćeri nisu javne osobe i u tom smislu nisu ni bile eksponirane, dok bi se u slučaju supruge, koja se vrlo diskretno pojavljivala kao javna osoba ne provocirajući javnost, smatra Alaburić, moglo zbog problematičnog kaznenog djela sramoćenja tumačiti da je njezin račun njezina privatna stvar i novinar ne bi mogao ni dokazivati da je informacija o utajenom novcu istinita, pri čemu se zanemaruje javni interes.

BATINE KAO DOBAR DAN


Dakle, nema jasne razrade privatnosti, javnog interesa, opravdanog razloga, što širi sive zone, na što Brailo upozorava: 'Pogledajte, molim vas, samo što se događa u Mađarskoj. Meni je nestvarno da u 2011. mi moramo raspravljati o takvim stvarima, naime, ljudi koji djeluju u javnom životu moraju imati viši prag tolerancije, a posebno me smeta što, s jedne strane, Hrvatsko novinarsko društvo uopće nije bilo obaviješteno da se spremaju takve izmjene, a s druge to što se Ministarstvo kulture, koje tobože brine o medijima, stalno drži po strani i šuti kao da se njega to ne tiče.'

Iz prozvanog Ministarstva kulture na to samo kažu da 'još nisu dobili na mišljenje prijedlog novog Kaznenog zakona, pa ga je teško komentirati temeljem napisa u novinama'. Što se pak tiče napisa u novinama i medijskih minuta koje bi mogle biti utrošene u javnu objavu presude, Brailo ne smatra da je to dobro rješenje, dok Alaburić ističe da nije a priori protiv, ali da 'prema mjerilima Europskog suda za ljudska prava, to svakako jest dodatna kazna'.

U međuvremenu, dok se čeka početak javne rasprave o novom Kaznenom zakonu, koji donosi još zanimljivih izmjena, iz vida nikako ne treba izgubiti da su u laži kratke noge ili u novinara barem kraća pera, ali i zapitati se zašto pravo na istinu i zaštitu ima samo jedna strana? U proteklim godinama zbog istine i zaštite javnog interesa, kao predstavnici običnih građana umjesto kojih su pokušavali dobiti odgovore na posve jednostavna i od javnog interesa važna pitanja, novinari su mnogo češće dobivali porcije brutalnih batina i prijetnje ubojstvom te proklinjanja uz niske nezamislivih vulgarnosti. Konkretne reakcije od vlasti na tu temu hrvatsko društvo još nije dočekalo, premda se za vladajuću fotelju obrstilo dvoje bivših novinara. Ali eto, i sad će na to neki reći da zato i jesmo u takvoj banani.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još