Hrvatska VASIĆEV SKALPEL

Željko Milovanović u ulozi Barta Simpsona

Namjera i prateća argumentacija pisma Željka Milovanovića Pressu svode se na jednostavnu tvrdnju da on, bogec, nije ni za što kriv, nema pojma o čemu je tu riječ i da mora biti da je to neka urota zlih ljudi. Nešto nalik na obranu mladog Barta Simpsona

U nedostatku boljih vijesti o istrazi ubojstva Ive Pukanića i Nike Franjića, javnost se zabavila pismom koje je banjolučkim medijima uputio bjegunac Željko Milovanović. Ton toga pisma odgovarajuće je indigniran, stil dostojan pisca, a sadržaj očekivano licemjeran i lažljiv. Kao dokaz autentičnosti, Milovanović je priložio svoju bosansku osobnu iskaznicu.

Što bismo mogli zaključiti iz ove jeftine senzacije?

Prije svega, rijetka je pojava da se bjegunci od pravde ovako obraćaju javnosti. Obično to čine iz pritvora, kada su već spakirani, pa im je to jedan od očajničkih načina da se koliko-toliko izvuku.

U Srbiji smo imali poplavu pisama i intervjua pripadnika bande Legije Ulemeka i njegovih zemunskih poslovnih partnera, ali to je do stanovite mjere drukčiji slučaj. Naime, riječ je bila o organiziranoj i politički nadahnutoj kampanji pritisaka na Vrhovni sud pred pravomoćnost presuda. Mafijaški odvjetnici-consiglieri švercali su taj propagandni materijal, a mafijaški mediji objavljivali ga uz odgovarajuću buku svojstvenu smećetisku u svim našim zemljama. Sjetimo se i da je Hrvoje Petrač svoje poslanice plasirao na sličan način, što je dovelo do raznih posljedica.

Tu imamo problem poštovanja propisa iz ZKP: pritvorenik može pisati prema van tek uz pismenu dozvolu predsjednika vijeća ili suda, a odvjetnici koji švercaju takva pisma odgovorni su prije svega svojim odvjetničkim komorama, ali i pred sudom. To se, međutim, ne provodi, pa su se odvjetnici određene vrste obezobrazili preko svake mjere.

No, vratimo se Željku. Namjera i prateća argumentacija njegova pisma svode se na jednostavnu tvrdnju da on, bogec, nije ni za što kriv, nema pojma o čemu je tu riječ i da mora biti da je to neka urota zlih ljudi. Nešto nalik na obranu mladog Barta Simpsona iz crtića: 'Nisam ja. Nemate svjedoke. Nitko me nije vidio.'

Hladnim čitanjem toga pisma dolazi se do jednostavnog zaključka: Milovanović kaže da je žrtva paklene urote MUP Hrvatske i drugih zlih ljudi, a s ciljem da se pozornost skrene s pravih ubojica na njega, nevinašce bezazleno. Pritom je izričito optužio MUP Hrvatske da ga ima namjeru umoriti i tako ušutkati ne bi li spasio prave krivce. Riječ je, dakle, o tipičnom puštanju magle i prizivanju teorija zavjere. To mnogi kriminalci rade i to nije ništa novo.

Na primjer: Legija Ulemek i njegova medijska logistika mjesecima su kroz svoje tabloide puštali alternativnu teoriju ubojstva premijera Đinđića. Ako im je vjerovati, ta urota je imala nekoliko stotina sudionika usmjerenih isključivo na uništenje Legije i Zvezdana Jovanovića (neposrednog ubojice), jer da su njih dvojica 'srpski vitezovi'; čak se i Vojislav Šešelj priključio toj kampanji iz Den Haaga, izjavom donekle proturječnom: Zvezdan, kao prvo, nije ubio Đinđića; kao drugo, ako i jeste, onda je on 'novi Gavrilo Princip.'

Bedastoće na stranu, pravi motiv za ovo Milovanovićevo pismo banalan je: on je primijetio da u ovom zatezanju odnosa između Srbije i Hrvatske, ali i u ulozi Milorada Dodika u sličnom zatezanju unutar BiH ima mjesta i za njega. Eto, Hrvati ga, jadnoga, mrze i opet su im Srbi za sve krivi. Netko drugi i u drugom trenutku uputio bi to pismo hrvatskim medijima, po prirodi stvari zainteresiranima više od medija u Republici Srpskoj; ne brinite, našlo bi se hrvatskih medija da to objave.

Ne, Željko svoj tužni slučaj politizira namjerno i relativizira cijelu priču kao etnički motiviranu. On slijedi svijetli primjer svog druga Legije Ulemeka: i taj ubojica svoj slučaj predstavlja kao urotu zlih ljudi protiv 'pravog Srbina' i 'viteza', a inače je – kao što je općepoznato – nevin. Obojica su pritom itekako svjesna opsesije javnosti raznim teorijama zavjere, opsesije za koju su zaslužni prije svega neodgovorni mediji, ali to je druga, dulja i tužna priča.

Naravno da Željko Milovanović u svojem pismu ne ulazi u bit stvari. Nema objašnjenja za njegovo kretanje i kontakte u kritičnim vremenskim periodima; još manje za ono što mu je nađeno u kući i za to kako je znao da je vrijeme za bijeg. Kao da ništa drugo nije radio u Doboju, nego je bdio i stražario čekajući kada će ga hrvatska policija pokušati ubiti u sklopu monstruozne urote. U nekim normalnim okolnostima, to bi njegovo slaboumno pismo prošlo kao nebitna zanimljivost u crnoj kronici.

A kad je o toj osobnoj iskaznici riječ, jasno je da ju je poslao zato što mu nije više potrebna. Ima on puno bolju, ne brinite: napravili su je na vrijeme njegovi poslovni partneri iz Republike Srpske ili neke susjedne države (ne isključujemo ni Srbiju, ni Hrvatsku; svačega smo se nagledali do sada).

 

RAZGLEDNICA S ISTOKA (ZVUČI LI VAM POZNATO)

A sada nešto veselije: Srbija se upravo trese od skandala koji zapravo spada u organizirani kriminal, ali političke naravi. Otkrilo se, naime, da su direktori javnih poduzeća, postavljani, naravno, po stranačkoj pripadnosti, izgubili svaki smisao za mjeru kad je o novcu riječ. Bojan Krišto, direktor JP Aerodrom Nikola Tesla u Beogradu, izvolio je sebi isplatiti dopunsku nagradu od preko trideset tisuća eura, stotinjak prosječnih mjesečnih plaća u Srbiji; slično su se omastili i ostali direktori na tom aerodromu.

Mladi Krišto kadar je stranke G17 Plus, tehnokratske i apsolutno besprincipijelne organizacije koja je do sada srušila tri vlade (Živkovićevu krajem 2003. i dvije Koštuničine, 2007. i 2008.). Nije Krišto jedini: javna poduzeća Putevi Srbije i Željeznice Srbije također su se proslavila velikim plaćama i nabavkama luksuznih vozila za svoje direktore dok su bili u rukama Nove Srbije Velimira Ilića iz Čačka (on je idealna kombinacija Milana Bandića i Zdravka Mamića, ako sam bio jasan).

E, sad: bez G17 Plus vlada nema većinu, ali su ih uhvatili s rukom u cekeru. Oporba, uz bestidnu pomoć te iste Nove Srbije Velje Ilića koja je krala možda samo malo manje, sada pravi scene po parlamentu i razvlači kompromitantne detalje i brojke. Od toga najveću korist imaju Šešeljevi radikali, već životno ugroženi cijepanjem stranke po crti Šešelj-Nikolić, gdje je Nikolić očito u velikom dobitku.

Sada G17 Plus skrušeno priznaje da je pljačke bilo, ali i da su smijenili tog pohlepnog Krištu (naravno da mu je spočitano i da je Livnjak), da je novac vratio, ali i da sada treba provjeriti i ostala javna poduzeća, sasma principijelno, ne? Drugim riječima: nemojte se uzdati u to što ste nas uhvatili s onom poslovičnom 'srebrnom vurom v žepu'; skupa smo krali, pa sada izvolite i vi izvaditi i vratiti vaše srebrne satove, da ne velimo Rolexe. Ishod te vesele raspre još je neizvjestan.

  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još