Crna kronika VASIĆEV SKALPEL

Smrt u visokom društvu

Kad Štef ustrijeli Baricu pa sebe, to dobije desetak redaka u nekoj crnoj kronici, ni toliko ako nema nekog seksi ili skarednog detalja. Kada neki celeb, pak, premine, uzlijeću jata lešinarskih medijskih orlušina, podgrijavajući malograđansku slatku jezu koja, vele psiholozi, potječe od identifikacije s uzorima

Ksenija Pajčin, pjevačica i plesačica i Filip Kapisoda, maneken, pronađeni su mrtvi u stanu u kojem su živjeli, prostrijeljenih glava i s pištoljem između njih. Policija pretpostavlja da je riječ o 'ubojstvu i samoubojstvu', a tko je tu koga prvi ustrijelio, još ne znamo, čekaju se kriminalistički, toksikološki i sudskomedicinski nalazi. Tabloidi, međutim, sve znaju – kao i obično. U te detalje nećemo ulaziti, jer nam se gadi, a ako netko voli, ima drugih mjesta na internetu gdje je sve lijepo i naširoko ilustrirano.

Kad Milojica ustrijeli Milojku pa sebe, ili Štef Baricu pa sebe, to dobije desetak redaka u nekoj crnoj kronici, ni toliko ako nema nekog seksi ili skarednog detalja. Ubojstva iz strasti – nadasve ljubomore – događaju se, nažalost, stalno, pak prema tome i nisu neka vijest. Vijest je, kažu, kad čovjek ujede psa, a ne obrnuto – osim, dodat će svaki novinski urednik, ako je cucak ugrizao Simonu Gotovac, na primjer (daleko bilo!).

Svaki put, dakle, kada neki celeb premine u Gospodinu prirodnom ili prijevremenom, naročito nasilnom smrću, uzlete rojevi zelenoguzih muha i jata golovratih lešinarskih orlušina. To je onda jedan, je li, 'event' koji se ne propušta. Ako bismo, pak, sačekali da se sve te medijske zelenoguze muhe i golovrati lešinari nahrane dovoljno, da medijske hijene dovrše svoje, a medijski mikroorganizmi ostatak, pa da ostanu samo temeljito oglodane bijele kosti bivših celeba, tek onda bismo mogli nešto suvislo reći o tome što se zapravo desilo. Kriminalisti, forenzičari i anatomi-patolozi ubrzo će skužiti što se zapravo dogodilo, ali to medijima nije bitno. Bitna je malograđanska slatka jeza koja, vele psiholozi, potječe od identifikacije s uzorima, modelima, koje 'proli' (vidi George Orwell: '1984') sebi biraju iz date ponude stočne krme za proletere.

Sjetite se samo masovne histerije kad je umro Michael Jackson: histerija nepojmljivo neukusna i skaredna. Slično je svaki put, da se ne podsjećamo sada na razne takve slučajeve, ionako su bili zaboravljeni uskoro. Gloria mundi prolazi dok kažeš sic.

Što bi radila Ksenija da je sutra smak svijeta?
Ova Ksenija Pajčin bila je živahna, energična mlada cura, prirodno zgodna i seksi, disciplinirana i radišna – donedavno. Potekla je iz Pink kulture devedesetih, a odakle bi inače, ako je o estradi riječ? Filip Kapisoda bio je po zanimanju ljepotan. To je nekako, u današnje vrijeme, bila normalna veza: ipak su se ženske, nekada zvane 'komadi', emancipirale. Što se među njima dešavalo, ne znam i ne želim znati. Valjda isto što se među parovima inače događa, ali vjerojatno dopunski pojačano tim celebrity sindromom. Ne znam, doduše, tko je ljubomorniji: Milojica i Štef na Milojku ili Baricu – ili neki 'celeb' na svoju 'celebicu', rezultat bude isti, ako dotle dođe, to jest. Ljudska priroda.

Proročanstvo Andyja Warhola

I što bismo mi sada s tim? Novine se prodavati moraju, televizija bez reklamnih rejtinga krepava, estrada bez skandala postaje malokrvna. Sasvim prirodno dolazi do trke za senzacijom i ekskluzivitetom; ako senzacije nema, bez brige: proizvest ćemo ju, to barem znamo. Tako se i pojavilo zanimanje 'celeb': zgodnim curama i dečkima dovoljno je da se počnu pojavljivati na 'eventima', gdje se radnja radi; ako su skloni skandalima – utoliko bolje. Malo javnog reda i mira, malo narkotika, malo para, malo pojavljivanja na vazda gladnim televizijama, negližirano ako može, a uvijek može i – eto nama 'celeba'. Za početak je dovoljno da se najavi plastika cica i eto slave! Zanimljivo: dečki nešto nisu skloni najavljivanju plastike veseljka.

Bilo kako bilo, karijera je lansirana: kandidatkinje za misice svinjokolja trepću u kameru i govore o svjetskom miru, čak i o globalnom zatopljenju. Nitko ništa ne čita, ali svi znadu jako dobro za teoriju Andyja Warhola: svatko će imati svojih petnaest minuta slave. Malo li je petnaest minuta u današnje vrijeme i na ovu skupoću? Još ako dodamo i malo politički korektnog domoljublja (što je uvijek dobro u našim trogloditskim društvima) – gdje nam je kraj?

Na toj crti treba tražiti – ako vam je baš stalo, to jest – fenomenologiju te beogradske tragedije u 'visokom društvu'. Nije nimalo lako biti celeb po zanimanju, pitajte ih ako ne vjerujete. To je utrka štakora, gdje ste vazda na oprezu, spremni na sve, konkurencija je krvoločna, mediji su prevrtljivi, javnost je zinula kao odvjetnička torba. Tu valja imati živaca.

Netko uspije – poput Michaela Jacksona – a netko pukne. Ali to je pravilo igre koju su sami odabrali. A u svemu tome izgubi se onaj jedino važan ljudski osjećaj: šteta te zgodne, zdrave mlade cure i tog lijepog dečka.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još