Crna kronika PIŠE: MILOŠ VASIĆ

Slučaj Sretena Jocića

U ponedjeljak je u Beogradu spektakularno uhićen Sreten Jocić zvani Joca Amsterdam, u svom toplom domu na Dedinju, iznajmljenom od Mire Marković, udovice Slobodana Miloševića. Spektakl je, dakako, bio isključivo propagandne naravi, s maskiranim specijalcima, njihovim crnim terencima i pratećim cirkusom, taktički sasma nepotrebnim. Sve je to od puno gledanja televizije

Policija je došla oko 13 sati, pretražila kuću Miloševićih veoma temeljito i oko 21 sat odvela g. Jocića u Policijsku upravu beogradsku, gdje je dobio rješenje o policijskom zadržavanju do 48 sati.

U utorak prijepodne, dok se ovi redovi pišu, u Beogradu sjede skupa srbijanski i hrvatski kriminalistički policajci i vijećaju da što će dalje. Joca Amsterdam nije im u tome od pomoći, jer – očekivano od takvog čovjeka – odbija policiji reći bilo što. Izgovor je da mu rješenje o policijskom zadržavanju nije uručeno odmah, nego tek kasnije navečer. Sve i da mu je uručeno odmah, teško da bi bio progovorio.

Hrvatska policija je došla – kako se čini – do važnog prodora u istrazi ubojstva Pukanića i Franića: svjedok-pokajnik iznio im je neke nove okolnosti koje Jocu Amsterdama dovode u vezu s tim zločinom, vezu mnogo preciznije određenu od dosadašnjih nagađanja. Dosad se slutilo da bi on tu mogao imati neku ulogu, s obzirom na neosporno sudjelovanje njegovog kuma i povjerljivog lica Bobana Đurovića (sjedi u Remetincu) u tome. Dokaza, međutim, nije bilo do prije neki dan i do iskaza svjedoka-pokajnika. Hrvatska policija je, po ustaljenoj rutini i zakonskoj obavezi, provjerila te navode i dostavila ih Specijalnom tužiteljstvu za borbu protiv organiziranog kriminala u Beogradu u obliku – koliko se zna – kaznene prijave. Budući da je izručenje u drugu državu nemoguće (srbijanski i hrvatski ustavi tu su isti), jedini način je preuzimanje kaznenog predmeta i suđenje u Srbiji, uz paralelnu istragu u obje države do dizanja optužnice. Slučaj Sretena Jocića tu nije presedan, mada je medijski najzanimljiviji, no bilo je toga i ranije.

Dakako da se oko svega toga podigla velika medijska buka s povremeno divljim nagađanjima i spekulacijama i u Hrvatskoj i u Srbiji. Treba, međutim, biti oprezan: mi još ne znamo što su uzajamno razmijenili srbijanski i hrvatski krim-policajci, osim da imaju zajedničke osnove za sumnju. Treba pričekati odluku istražnog suca Posebnog odjela za organizirani kriminal Okružnog suda u Beogradu kada mu sutra Joca Amsterdam bude predstavljen: hoće li otvoriti istragu ili neće? Hoće li specijalni tužitelj podići optužnicu?

CROPIX
Srpski specijalci ispred kuće Joce Amsterdama
Dok se na to čeka, pogledajmo malo lik i djelo Sretena Jocića. Taj se čovjek naglo uzdigao u svijetu organiziranog kriminala početkom strašnih devedesetih u Beogradu, kada se upadljivo družio s raznim likovima iz Miloševićeve Službe državne bezbednosti. Tada ga je i krenulo: uskoro postaje stanar vile na Dedinju (to mu je ostalo do danas), živi upadljivo bogato, vozi se u skupim autima i oko sebe ima upadljivo brojno osiguranje od aktivnih policajaca. Ti su ga policajci i doveli u prvu ozbiljnu nepriliku: dvojicu takvih angažirao je da ubiju nekog lika zvanog Goksi Bombaš za 50 tisuća maraka. Oni su ga i ubili (uz još neke veće kolateralne štete) srpnja 1995, ali Joca ih nije htio isplatiti, ponudio im je dva zlatna ručna sata ('Kartije, keve mi!'), što su oni odbili. Onda su otišli u pljačku s dvije strojnice Heckler und Koch koje im je Joca dao za jednokratnu uporabu, a koje potiču iz policijskog skladišta, pa su uhvaćeni i balističkim vještačenjem povezani s tim ubojstvom od ranije, sve unutar dva tjedna. Joca se, naravno, smjesta udaljio u Nizozemsku i njegov predmet je na suđenju razdvojen, a ova dva policajca dobila su po 20 godina svaki i još sjede.

Sreten Jocić se nakon neprilika u Nizozemskoj (sumnje na neka ubojstva i planiranje ubojstva jednog tužitelja) skrasio u Sofiji, odakle je sretno rukovodio velikom kokainskom vezom Kolumbija–Europa. Nije to bio neki problem, s obzirom na notornu korupciju u Bugarskoj. Za svoje delikatnije poslove angažirao je uvoznu radnu snagu iz Srbije, ali i iz Hrvatske (Robert Matanić). Onda su se 2001. beogradski gangsteri Duća Spasojević i Milorad Ulemek Legija od Državne bezbednosti prisjetili da bi mogli preuzeti taj kokainski biznis od Joce i namjestili su ga bugarskoj policiji da ga digne po nizozemskoj potjernici, tom je prilikom nekako bez traga nestalo oko 200 kg kokaina. Jocić je izručen Nizozemskoj, odsjedio je nešto u zatvoru – mnogo manje od očekivanog – i 2006. je spektakularno protjeran u Srbiju po tamošnjoj potjernici za to ubojstvo iz 1995. Uskoro je pušten da se brani sa slobode uz kauciju od 300 tisuća eura, iznajmio je Miloševićevu vilu na Dedinju i nastavio je svoj slatki život: Audi 8, Jeep Grand Cherokee, tjelohranitelji, sve. Njegov beogradski odvjetnik je Zdenko Tomanović, koji također zastupa obitelj Milošević. Suđenje se vuklo, odlagano je zbog 'epileptičnih napadaja' (!) koje je nesretnik stekao 'policijskim zlostavljanjem', a koji mu nisu smetali u provodima po Beogradu, dakako, na najskupljim mjestima.

Vidimo, dakle, da Joca Amsterdam ima jedan rijedak i dragocjen dar: jako kratko ostaje u zatvoru ili pritvoru. Pakosni ljudi dovode to u vezu s njegovim bogatstvom. U Bugarskoj je bilo lako – dok je trajalo; Nizozemcima se, izgleda, Joca sa svojim vezama i novcima smučio, pa su ga se riješili protjerivanjem. Ovdje u Beogradu stvar se čini nešto složenijom, ali to je stvar pravosuđa, pak se ne bismo još upuštali.

U slučaju Pukanića i Franića Amsterdama se sumnjiči da je organizator, poduzetnik u ugovorenom poslu i da je on unajmio podugovarače i izvođače radova. Sasma moguće: kao vraćanje usluge, kao usluga za budućnost, kao čisto komercijalni poduhvat, joint venture. Da se Joca viđao po Beogradu s interesantnim licima iz Zagreba – viđao se. Tako, navodno, veli ovaj svjedok-pokajnik, a to se u Beogradu znalo mjesecima. Uporna špekulacija na temu Stanka Caneta Subotića naravno da se pojavila opet, s podjednakim nedostatkom uvjerljivih indicija. Ne vidi se, naime, Canetov motiv za tako riskantnu i opasnu avanturu kakva je atentat na Pukanića; Jocini mogući motivi jasni su i vjerojatni, samo ih treba dokazati na sudu, što je posebna priča. Canetova bezobzirna osveta Pukaniću zbog onih optužbi u Nacionalu iz 2001? Teško: Cane je Nacional ojadio na sudu dovoljno, a i tolike su godine prošle. Osim toga, Cane nije iracionalan čovjek, dapače. Pukanićevi dugotrajni razgovori s istražnim sucem Scelsijem iz Barija u Trstu prošle godine neosporni su, dokumentirani i sudski prihvatljivi kao dokazi. Možda bi motive za Pukanićevo ubojstvo trebalo potražiti malo bliže od Podgorice ili Švicarske i malo skorije od 2001. godine.

E, sad: da su se naša pravosuđa ranije prisjetila američkog načela da valja pratiti novac i njegovo podrijetlo, možda bi mnoge glave bile sačuvane. Nitko nije pitao Sretena Jocića odakle mu tolik novac i je li možda platio porez. Prije dva dana ubijena su i spaljena u debelom Range Roveru jednoga od njih dva beogradska gangstera, od kojih je jedan blizak Joci Amsterdamu; da je tog uličnog umjetnika, od ranije poznatog organima, netko na vrijeme upitao odakle mu takav auto, možda bi danas bio živ. Za kriminalce je zatvor mjesto mnogo sigurnije od ulice, kao što se zna. Da je Joca Amsterdam sjedio u pritvoru, teško da bi imao priliku nasjesti na nečiju sablažnjivu ponudu u vezi s Pukanićem. I tako dalje, zamislite sami nastavak.

  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još