Obratite pozornost na ovo što ću vam sada ispričati (da citiram starog gospona Bohumila Hrabala), jer to se ne tiče samo policajaca i drugih službenih osoba koje su po naravi svog posla u dodiru s vatrenim oružjem, nego i svih nas koji takav dodir možemo imati.

Prije par noći u Beogradu je došlo do tragičnog incidenta za koji još nismo sigurni hoće li biti i poučan. Motorno vozilo Peugeot 307 coupe prošlo je kroz nekoliko crvenih semafora u Novom Beogradu (isto što i Novi Zagreb, prometno gledano). Ophodnja interventne policije u terenskom vozilu krenula je u potjeru, sustigla prekršitelje, njih dvojicu, i prepriječila im put. Vozač i suvozač odbili su izaći iz auta, što je pojačalo već prisutnu nervozu kod policajaca, pa je jedan od njih – s desne, suvozačke, strane – potegao službeni pištolj i otvorio desna vrata.

Po službenoj policijskoj verziji događaja, suvozač je vratima auta udario policajca po ruci u kojoj je držao pištolj, uslijed čega je došlo do opaljivanja metka. Suvozač je pogođen u glavu i ostao je na mjestu mrtav. Policajac je lišen slobode, suspendiran i predan istražnom sucu koji mu je odredio jednomjesečni pritvor. U subotu navečer grupa od oko 150 mlađih ljudi napravila je kraval po Beogradu, ali to su isti oni koji jedva čekaju priliku za kraval (kao i u Zagrebu); desetak ih je uhićeno. Pištolj je predan forenzičarima da vide ima li pokojnikovih otisaka prstiju na njemu.

Idemo sada iznova, od početka, onako kako će istražitelji ići. U toj dubokoj beogradskoj noći, oko dva ujutro, u adrenalinskoj situaciji, policija je imala osnovu za povećanu opreznost. Ljudi su prošli nekoliko crvenih svjetla na semaforu velikom brzinom; auto tog tipa već je bio umiješan u incident s pucanjem na policiju i to je bilo poznato. Policajac je, dakle, imao dovoljan razlog da se vozilu približi s oružjem u ruci.

Sada dolazimo na veoma važan tehničko-taktički detalj. Službeni pištolj srbijanske policije je CZ-99 (hrvatskim poznavateljima poznat): poluautomatski pištolj dvostrukog djelovanja kal. 9x19 mm sa 15 metaka u spremniku. Pištolj je dizajniran i razvijen u kragujevačkoj Crvenoj zastavi krajem osamdesetih po tadašnjoj specifikaciji FBI-a, da ne ulazimo u detalje. Uostalom, najčešći pištolj hrvatske policije, Browning HPDA, veoma je sličan u bitnim osobinama.

Ono što je bitno su dvije okolnosti: dvostruko djelovanje i sila na okidaču potrebna za opaljivanje. Da bi metak bio ispaljen iz sigurnog položaja kada je oroz spušten, potreban je potisak od oko pet kilograma na okidaču; u slučaju kada je oroz zapet, ta sila je oko 2,5 kilograma na okidaču.

Vratimo se sada svojoj beogradskoj noćnoj sceni: prvo pitanje istražnog suca bit će – odakle tvoj prst na okidaču, kad sva pravila službe i sve pouke s policijskog tečaja kažu da se kažiprst drži pokraj okidača do posljednjeg trenutka i odluke da se puca? Veoma je teško zamisliti da bi udarac vratima auta dostigao silu od pet kilograma na okidaču, potrebnu da pištolj opali iz spuštene pozicije oroza; mora biti da je oroz bio napet. Zašto prst na okidaču i napet oroz? To je ponašanje nadasve opasno i vodi nepredvidivim ishodima – kako vidimo. S izvjesnošću možemo nagađati obranu tog nesretnog policajca: potegao je pištolj i ubacio metak u cijev, pa je oroz, logično, ostao napet. Za prst na okidaču obrane nema.

Tu sada dolazimo na neugodan problem: razilaženje tehnike i taktike uporabe ručnog vatrenog oružja (pištolj i revolver). Pištolj dvostrukog djelovanja – onaj kod kojega potezanjem okidača zapinjete oroz dok ne dostigne krajnju točku i ne padne na udarnu iglu – izmišljen je (Walther PP iz 1929. godine) upravo radi toga da se može nositi s metkom u cijevi, spreman za pucanje bez repetiranja, a siguran od slučajnog opaljivanja. Dakle, taktički usporediv s modernim revolverima: spreman za pucanje, ali tek jakim potiskom na okidač.

Stari pokojni gospon Jeff Cooper iz Alexandrije u Virdžiniji, možda najbolji stručnjak u toj oblasti (izmislio je metak .44 Magnum), upozorio je da je pištolj dvostrukog djelovanja 'elegantno rješenje za nepostojeći problem'. Tvrdio je – i u praksi dokazivao – da klasični pištolj, poput Colta .45 (M 1911), može biti nošen s metkom u cijevi i napetim orozom jer ima dvije sigurne kočnice (na palcu i na dršci, koju se samo stisne); kočnica se oslobađa brzim pokretom palca i puca se odmah; sve skupa brže i sigurnije od dvostrukog djelovanja modernih pištolja, sa silom od pet kilograma. Uvođenje pištolja dvostrukog djelovanja u policiju (a to počinje eskalacijom policijske vatrene moći još iz sedamdesetih godina) tražilo je drukčiju obuku: za nošenje oružja s metkom u cijevi. Neki su to naučili, a ovi naši nisu – i dalje se traži da metak ne bude u cijevi, čime je cijela ideja dvostrukog djelovanja obesmišljena. Nekome će se ovo učiniti kao tehničko cjepidlačenje, ali se od tih stvari – kako vidimo – gube glave i upropaštavaju životi.

Ljudi pametniji od nas brinuli su o tome kad je trebalo: velike policijske agencije u SAD-u, NYPD-ju i LAPD-ju, na primjer, godinama su policajcima na cesti davali revolvere .38 Special (Smith & Wesson No. 10 ili Colt Regulation Police) na kojima se oroz nije mogao zapeti palcem, nego samo okidačem s oko četiri kilograma potiska. To stoga da im ne bi slučajno odletio metak u osjetljivim situacijama kad je prst nervozan, nego da moraju stisnuti okidač skroz i punom snagom. To je značajna, ponekad sva moguća razlika. Nažalost, u ovih par desetljeća policijsko naoružanje postaje sve moćnije; nismo sigurni je li to zaista potrebno. Uvode se kalibri 9 mm, .40 S&W i slični, naboji skloni da ozlijede slučajne prolaznike i odlete kroz cilj bilo kuda. Ako niste znali, do polovice sedamdesetih standardni kalibar europskog policijskog pištolja bio je stari dobri 7,65x17 mm. Radili su posao.

Ali, vratimo se svom beogradskom slučaju: kao i obično i kao i svuda, razni stručnjaci raspričali su se o inače nespornim i u ovome slučaju nebitnim pravnim aspektima stvari (ovlaštenja i pravilnici MUP). Ne: bitno je drugo nešto, a to je kvaliteta obuke policajaca u rukovanju oružjem. Pravilno obučenom policajcu tako se nešto ne bi moglo dogoditi: imao bi spreman pištolj s metkom u cijevi i spuštenim orozom, a prst pored okidača. Jedina gluplja stvar od ubijanja čovjeka namjerno jest ubiti ga slučajno i opet vas molim da to upamtite dobro, jer s vatrenim se oružjem ne treba šaliti; ako mene pitate, svaka je smrt ili ozljeda od vatrenog oružja predumišljaj, a ne nehat (kad strada netko drugi) ili zastrel (kad strada onaj u čijoj je ruci oružje). Ako ne znate sve o njemu, ne hvatajte se oružja!

Uzgred: ovi novi pištolji, Glockovi i glockoidi kao HS 2000 i slično, smišljeni su za nošenje bez metka u cijevi i repetiranje pred akciju, ali zato imaju niz drugih mana, što je druga i duža priča. Ako koga zanima, neka se javi.