INTERVJU: VIRGINIA KENDALL

'Žrtve traffickinga su svuda oko nas, ali ih ne prepoznajemo'

29.03.2014 u 08:18

Bionic
Reading

Američka sutkinja i profesorica prava iz Chicaga Virginia Kendall došla je u Hrvatsku da bi educirala domaći pravosudni kadar o švercu ljudima odnosno traffickingu. U razgovoru za tportal.hr Kendall upozorava da Hrvatska ima problema s osuđivanjem krijumčara ljudima te naglašava da se ljudi u svakodnevnom životu često susreću sa žrtvama traffickinga, ali ih ne mogu prepoznati

Kako netko postane švercer ljudima, odnosno, s druge strane, kako netko postane žrtva traffickinga?

Šverceri ljudima žele novac. Trafficking ljudima je jedan od najprofitabilnijih kriminalnih poslova, a samo krijumčarenjem droge može se zaraditi više. No razlika je u tome što šverceri ljudima mogu uvijek naći svoj 'proizvod', on se nalazi svuda oko njih, a u drugim kriminalnim aktivnostima roba ode iz lanca nabave. Ljudi uvijek ima, a kada se žrtva dovede pod kontrolu krijumčara ljudima, ona može biti više puta iskorištena i prodana. Švercere ljudima obilježava želja za novcem, manipulacija i moć nad drugim ljudima. Kada je riječ o žrtvama, svatko tko je u očajnoj situaciji može postati žrtva traffickinga. Primjerice, bila sam u Liberiji nakon strašnog građanskog rata kako bih tamošnje pravosuđe educirala o traffickingu. Ratne situacije uništavaju obiteljsku i društvenu strukturu te osobe uhvaćene u tom vrtlogu često postaju žrtve traffickinga, kao i oni iz područja velikih prirodnih katastrofa, poput Haitija. No ono što najviše gura ljude u poziciju žrtve traffickinga jest siromaštvo. Pojedinci koji žele prehraniti svoje obitelji prihvatit će svaku ponudu, koliko god sumnjiva bila. Pokušavam objasniti ljudima da to što je netko prihvatio neki posao ne znači da je pristao biti žrtva traffickinga - biti preprodavan, iskorištavan i zlostavljan. Krijumčari slamaju svoju žrtvu potpunom kontrolom, premlaćivanjima, silovanjima i ponižavanjem, zbog čega se žrtve traffickinga često osjećaju zarobljenima i nemaju snage potražiti pomoć.

Kakva je situacija s traffickingom u SAD-u?

S obzirom na položaj SAD-a u svijetu, moglo bi se pomisliti da kod nas uopće nema traffickinga, naročito ne onoga unutar naših granica. No postoji velik rizik od traffickinga za mlade koji su pobjegli od kuća, koje se često uvlači u seksualni trafficking. Tu su i ulične bande u urbanim sredinama koje znaju regrutirati ljude iz svog susjedstva za trafficking, a treba uvijek imati na umu da švercanje ljudima osigurava jeftinu radnu snagu. Tu su naravno i ljudi iz Meksika koje se plasira u ruralna područja da rade seljačke poslove koje drugi ne žele. Kada je riječ o nacionalnosti u kontekstu traffickinga, ona je u osnovi nevažna. Susretala sam se sa žrtvama iz Ukrajine i Rusije, ali i žrtvama iz Afrike i Indije, kao i onima koji su Amerikanci. Riječ je o 'biznisu' u kojemu kulturalne razlike ne igraju ulogu te svatko može postati žrtva traffickinga

Koliko je trafficking i političko pitanje? Naime spomenuli ste siromaštvo; ono je rezultat niza političkih i ekonomskih odluka. Čini li vam se da je borba protiv traffickinga kao stavljanje flastera na najkrvaviju ranu od mnoštva njih?

Zanimljiva usporedba. Za mene je trafficking prvenstveno pitanje ljudskih prava, a ne određene političke stranke. U političkom smislu vrijedi obratiti pažnju na to koliko se određena klasa ljudi zalaže za davanje glasa onima koji su marginalizirani, poput žena, djece i siromašnih.

Da konkretiziram. Uzmimo primjer Arizone, države s drakonskim zakonima kada je riječ o useljenicima. Ili zastupanje ideje da se između SAD-a i Meksika treba sagraditi velik zid. Kako te političke teme utječu na borbu protiv traffickinga?

To ne mogu komentirati jer kao federalna sutkinja ne mogu govoriti o stvarima o kojima bih mogla kasnije odlučivati na sudu.


Iz vašeg iskustva, koliko se u našim svakodnevnim životima susrećemo sa žrtvama traffickinga? Kako ih prepoznati?

U SAD-u je nedavno provedena velika studija o sudskim slučajevima traffickinga, a ona je pokazala da je značajan broj prijava došao zahvaljujući ljudima koji su javili policiji da im je nešto sumnjivo. Žrtve traffickinga često su pred našim nosom, ali ih ne vidimo. U Hrvatskoj ih je najviše u prostituciji. Kada je riječ o prepoznavanju, karakteristično je za žrtve traffickinga da vas ne mogu pogledati u oči, da se pokoravaju osobi koja je 'šef' u određenoj situaciji, da ne mogu odgovoriti u svoje ime. Važno je obrazovati ljude o tome da se žrtve traffickinga specifično ponašaju. Sada ih se sve više može naći u sektoru turizma, kao zaposlene u hotelima u kojima rade najgore poslove. Hrvatska bi kao turistička destinacija trebala obratiti više pažnje na to. Zanimljivo je da EU planira uvesti pravila koja će od korporacija tražiti veću transparentnost kada je riječ o porijeklu njihovih radnika i toga kako su zaposleni. Prosječni građani nisu dovoljno osviješteni o svim posljedicama traffickinga, a oni bi mogli primjerice reći da odbijaju odsjesti u hotelskom lancu čija je posluga došla iz kriminalnog šverca ljudima.

Kakvo je stanje u Hrvatskoj vezano uz trafficking?

Proteklih godina se u Hrvatskoj učinilo mnogo na ovom pitanju, ali najnoviji razvoj događaja treba biti poziv na uzbunu. Najnoviji izvještaji pokazuju da se više treba angažirati oko seksualnog traffickinga. Hrvatska ima dobre socijalne usluge i dobru javnu kampanju protiv traffickinga, no problem je pravosuđe i oslobađanje optuženih za šverc ljudima. Trebate se zapitati zbog čega je problem istražiti, suditi i presuditi u slučajevima traffickinga. Ipak, treba reći da u takvim slučajevima nije lako suditi jer su žrtve psihički uništene te često nadopunjavaju svoje iskaze kako se sjete nečega novog. Izjave žrtava često evoluiraju, što je obrani na sudu lako napasti, pa sudac može presuditi da iskaz nije kredibilan. Pokušavam svoje kolege suce osvijestiti o tim temama, pozivajući se i na psihološka istraživanja koja govore o tome da nas naš mozak štiti od ekstremne traume zaboravljanjem nekih stvari. A biti žrtva traffickinga je ekstremna trauma. Treba podsjetiti da šverceri ljudima hrane svoje žrtve, daju im odjeću i mjesto za spavanje, pa oslobađanje znači i gubitak osnovnih uvjeta za život. Mnoge žrtve šverceri ljudima navuku na droge i alkohol.

Kada se u javnosti spominje trafficking, jedna od prvih stvari koja pada na pamet jest trgovina organima. Jesu li te priče urbane legende ili se ljudima doista vade i preprodaju organi?

S obzirom na to da je riječ o zločinu koji je dio američkog, a i hrvatskog zakonodavstva, očito je riječ o nečemu što je stvaran problem. U svojoj karijeri nisam osobno naletjela na takav slučaj, no takve stvari se događaju.