Jeffrey Kluger prisjeća se kako je ne tako davno popio jutarnju kavu s Kanzijem. Kanzi je momak od malo riječi – znade ih formalno tek 384, mimo toga vjerojatno još desetak. Glas mu je vrlo jasan, izražajan i glasan, ali nije posebno dobar u formiranju riječi, kao što to obično biva kad ste bonobo majmun
No Kanzi je istovremeno vrlo brbljav, a pri ruci drži rječnik – tri plastificirana arka ispunjena raznobojnim simbolima koji predstavljaju sve riječi koje je naučio ili pokupio usput. Može slagati misli u rečenice, čak i sprezati, sve pokazivanjem.
Uvod je to u izuzetno zanimljiv tekst koji je Kluger napisao za najnoviji broj časopisa Time u kojem pokušava zaviriti u um životinja jer znanost sve više otkriva koliko pametne mogu biti druge vrste, ali i potiče nova pitanja o tome kako se prema njima ponašamo.
Kanzi zna kako probiti led, pa mi pokazuje sličicu kave u svom rječniku i potom rukom doziva primatologinju Sue Savage-Rumbaugh, istraživačicu u istraživačkom centru u Des Moinesu u Iowi, koji Kanzi naziva domom, i nadglednika laboratorija Tylera Rominea. Romine donosi kavu, jednu stavlja pred Kanzija i počinjemo razgovarati, dok nas Kanzi pomno sluša guckajući svoju kavicu.
'Bio je tvrdoglav jutros', kaže Savage-Rumbaugh, 'nismo ga uopće mogli izvući u dvorište, pa smo morali pregovarati s njim pomoću dinje.' Ona još nije na Kanzijevoj listi riječi, ali pokazivao je na nju s obzirom na boje u svom priručnom rječniku.
KAD MAJMUNI GOVORE
Međutim, nije Kanzi prvi majmun koji je učen jeziku, no neprofitni centar Great Ape Trust ima posve nov princip, podižući majmune od rođenja govornim i simboličkim jezikom kao konstantu u njihovom životu. Baš kao što ljudske majke nose svoje bebe, hodajući i brbljajući s njim o svemu što vide iako to dijete još ne razumije, tako i znanstvenici u ovom centru pripovijedaju svoj život bonobo majmunima. Uz takvu udubljenost, majmuni uče komunicirati, brže i puno kompleksnije.
Ljudi imaju bremenitu vezu sa životinjama. Oni su naši družbenici i naši radnici. Volimo ih i zatvaramo ih u kaveze, divimo im se i izrabljujemo ih. I da, naravno, kuhamo ih i jedemo. Naša je smicalica uvijek bila da su životinje naše i da s njima i njima možemo činiti što god i kako god nas je volja, i to samo zato što one ne pate kao i mi. One ne misle, bar ne u smislenom obliku.
No, jedna po jedna, nestajale su ograde koje smo postavljali između sebe i životinja. Ljudi su jedine životinje koje koriste alate, običavali smo isticati. Ali što je s pticama i majmunima koji rade isto to? I što je s ljudima kao jedinim životinjama koje govore? Pa Kanzi je živi dokaz da to nije točno.
Ako to i neće izreći, Kanzi će, da bi dobio pizzu, pokazati na sličice i riječi ispod njih u svojem rječniku – tijesto (kruh), sir i rajčicu.
ŽIVOTINJSKA INTELIGENCIJA I SVJESNOST
Sve to prisiljava nas da životinje gledamo u posve drugom svjetlu, ali i da shvatimo da nije dovoljno proučavati životinjski mozak, potrebno je upoznati njihov um, naglašava Kluger, ali i dodaje da je svjestan da na tom putu još postoje mnoge prepreke.
Poput one o shvaćanju svojevrsne životinjske inteligencije, iskustva i svijesti, s tim da se mnogi na tom putu često spotiču na diskriminaciju i svojevrsni šovinizam u smislu nejednakog gledanja na, primjerice, slatkog malog delfina, simpatičnog majmuna i najblaže rečeno ne baš omiljene muhu ili žohara.
Teško je odrediti zbiva li se i što se točno u mozgu svake od tih vrsta, no maloprije spomenuta razmišljanja sve dodatno otežavaju, pa smo skloni onima koji nam se ne čine dražesnima pripisati manje mogućnosti, upozorava Dedre Gentner sa Sveučilišta Northwestern. Bilo bi perverzno zanijekati svjesnost sisavcima, složit će se mnogi, no kad se radi o školjkama ili paucima, onda smo na nesigurnom tlu, upozorava i Steven Pinker, harvardski psiholog.
Da ne spominjemo priču o veličini mozga, kao - tko ima veći mozak, taj je i pametniji, ali zapravo je struktura ta iz koje se puno više da naučiti, između ostaloga i o učinkovitosti i brzini učinjenog, a razlike ovise i o tome žive li životinje same ili u zajednici, ističe Kluger, pozivajući se na istraživanja MIT-a i Hebrejskog sveučilišta u Jeruzalemu te citirajući životinjsku biologinju Christinu Dreu sa Sveučilišta Duke
I ŽIVOTINJE OSJEĆAJU, ZAR NE?
Sve to dovodi i do pitanja osjećaja, koje znanosti nije baš najmilije, ali ga ne može ni izbjeći. Tu su, primjerice, slonovi koji praktički tuguju zbog smrti svojih sudruga, a i majmuni ostaju još danima blizu svojih umrlih, a to je, iako ne i jedini, argument bioetičaru i borcu za životinjska prava Peteru Singeru, da je bol - bol, bez obzira osjećaju li je čovjek ili miš.
Marc Hauser, profesor psihologije i antropološke biologije na Harvardu, upozorava ipak da životinje nemaju inteligenciju poput ljudske. Naime, one na svojevrsni nefokusirani način shvaćaju stvari, ali nikada neće doseći onaj 'aha' trenutak poput dvogodišnjeg djeteta.
Pa ipak, što god znanstvenici mislili o životinjskoj kognitivnosti, gotovo svi se slažu da je način na koji se odnosimo prema njima neobranjiv iako se to u pojedinim zemljama svijeta mijenja, ali ne treba očekivati da ćemo se jednom probuditi kao vegetarijanci ili vegani.
Čak ni Singer ne smatra da je to potrebno jer odobrava jedenje mesa ako je riječ o izbjegavanju gladi i ako se normalno održavaju životinjske vrste kako ne bi došlo do njihovog istrjebljenja. S druge strane, teško je očekivati da će doći i do prestanka izvođenja pokusa na životinjama u svrhu istraživanja novih lijekova. No s onima u kozmetičke svrhe to ne mora biti slučaj, a u svakom slučaju mogli bismo ipak jesti manje mesa, preurediti zoološke vrtove i različite druge oblike u kojima životinje služe samo pukoj zabavi ili su u procesu putovanja do nečijeg tanjura.
