Slobodno tržište stvara trajnu neizvjesnost, nesigurnost i stres. Prisiljava čovjeka na stalnu borbu za opstanak uz spoznaju da čak ni kvalitetan rad ponekad ne jamči egzistencijalnu sigurnost. Parlamentarna

demokracija je spora, ispunjena kompromisima i korupcijom, a što je najgore, njezini akteri su političke stranke, organizacije čijeg se članstva pristojni ljudi klone i koje osvajaju vlast pomoću uvredljivo naivnih predizbornih trikova.

Medijski prostor kapitalističkih zemalja ispunjen je terorom reklama u kojima se uporno nadmeću proizvođači automobila, sredstava za čišćenje i kućanskih aparata i svih drugih mogućih i nemogućih, potrebnih i nepotrebnih proizvoda koje kapitalistička industrija grozničavo proizvodi u svojoj mahnitoj trci za zaradom.

Sve u svemu, žalosno i mučno. Nehumano. No, postoje li alternative? Zabilježeno je nekoliko pokušaja.

Skupina ciničnih avanturista je 1917. iskoristila kaos u Rusiji, preuzela vlast i čovječanstvu obećala svijet bez vlasništva, države, klasa i eksploatacije, svijet jednakosti i pravde koji će nastupiti u dalekoj budućnosti kad se za to steknu odgovarajući uvjeti. Povjesničari još uvijek nisu jedinstveni u procjeni je li taj eksperiment koštao čovječanstvo dvadeset ili stotinu milijuna mrtvih. Kada je – suočen sa svojim, prvenstveno ekonomskim promašajima – eksperiment posegao za reformama, urušio se 1989. sâm u sebe.

Skupina psihopata došla je 1922. na vlast u Italiji, a 1933. u Njemačkoj. Nisu se obraćali čovječanstvu, nego isključivo vlastitom stanovništvu kojem su obećali globalnu dominaciju, tvrdeći da su pripadnost rasi i naciji nešto neizrecivo važno. Prezirali su slobodno tržište i demokraciju, svjesni da su nespojivi s njihovom utopijom u kojoj su Arijevci i potomci starih Rimljana trebali disciplinirano živjeti u gigantskom kolektivu kojem će svi ostali, ako prežive, služiti kao roblje. Bilanca je općepoznata: najstrašniji rat koji se ikada dogodio, pedeset milijuna mrtvih i zločini koji se nalaze s one strane ljudske sposobnosti poimanja.

Nakon što su te dvije spektakularne alternative poražene 1945. i 1989. (oba puta u Berlinu), svijet je ostao podijeljen na one koji misle da su slobodno tržište i parlamentarna demokracija ponajbolji oblik organizacije čovječanstva i na one koji su nastavili tragati za – kako kažu – 'boljim' društvom.

U Jugoistočnoj Europi devedesetih godina dvadesetog stoljeća pojavile su se skupine opsjednute državama i granicama i ponudile ih stanovništvu kao vrhunaravnu vrijednost. Stanovništvo je bilo zbunjeno smjenom komunizma i kapitalizma, a vladajuće skupine su proizvodile etničku mržnju i ratove, u strahu da će klasične kapitalističke vrijednosti poput tržišne utakmice, zakonitosti i zaštite ljudskih prava, njihovu infantilnu mitologiju ogoliti u svoj suvišnosti jednog besmisla. Srećom, novonastale tvorevine bile su suviše slabe oduprijeti se velikim kapitalističkim silama, koje su s vremenom taj osakaćeni prostor, uglavnom nespretno, počele dovoditi u kakav-takav red.

Prethodni primjer samo je provincijalni kuriozitet u odnosu na tako značajan globalni izazov kapitalizmu kao što su velike monoteističke religije. One su užasnute zbog širenja individualnih sloboda jer mudro pretpostavljaju da će pojedinac posvećen radu, trošenju i povremenom odmaranju od rada i trošenja zaboraviti na svoje spiritualne dužnosti i – što je najstrašnije – da će postati suviše zainteresiran za seks. Doista, posvećenost karijeri i prepuštanje užitku doima se privlačnije od samozatajnog asketizma, a može navesti i na zaključak da je – ako za tim već postoji potreba – s Bogom moguće komunicirati i izravno, bez posredovanja samozvanih božjih službenika. U perspektivi nije nemoguć savez klerikalaca i dogmatskih marksista. Bit će zabavno vidjeti nekad ljute neprijatelje u zajedničkoj borbi protiv slobodne misli i slobodne trgovine.

Jedini koliko-toliko suvisli kritičari kapitalizma su lijevi intelektualci. Svjesni opasnosti da utopija vodi u totalitarizam, oni među njima koji imaju demokratski senzibilitet ustručavaju se ponuditi razrađenu viziju novog društva. No, na lijevu misao ne treba gledati kao na alternativu, nego kao na vrlo upotrebljiv putokaz za poboljšanje kapitalizma. Evolucija je spora. Revolucija je opasna po život. Konačno, kapitalizam, barem u Europi i Sjevernoj Americi, više nije društvo u kojem djeca rade u rudnicima.

Čovječanstvu je u zadnja dva stoljeća omogućio spektakularan tehnološki i znanstveni napredak i za pojedinca osvojio prostore slobode koje su nezamislive i nemoguće u nekom drukčijem političko-ekonomskom poretku. Spomenimo nekoliko nasumce odabranih primjera: socijalnu sigurnost u Švedskoj, osobne slobode u Nizozemskoj, tradiciju intelektualnih sloboda u Francuskoj, beskompromisni antifašizam nove Njemačke, neovisnost sudstva u Britaniji...

Može li bolje? Može li čovjekova sloboda biti veća, potpunija i zaštićenija? Možda i može, ali vrlo sporo i s puno strpljenja koje se mjeri desetljećima. Razina slobode i blagostanja koju pruža kapitalizam najveći je doseg za koji smo zasad sposobni kao kralježnjaci iz razreda sisavaca i reda primata. Istina je, to puno više govori o ljudima nego o kapitalizmu, ali to je druga tema.

Tržište je prečesto surovo, ali racionalno organizirana država u stanju je ispraviti neke njegove nepravde. (Kada u tome pretjera, osim korupcije i proračunskog deficita, proizvodi još veću štetu.) Koliko god nalikuje farsi, smjenjivanje političkih stranaka građanima pruža stanovitu priliku da nadziru javne poslove i dobro je da političke stranke žive u strahu da bi na sljedećim izborima mogle izgubiti vlast, što ih katkad prisili i na poneki društveno koristan potez. A to nije malo. To uopće nije malo. Slobodno tržište i parlamentarna demokracija – sa svim svojim antipatičnim manama – još uvijek slobodi i blagostanju pojedinca pružaju najbolja poznata jamstva.

Alternative kapitalizmu nisu bez razloga bijesne na sâm spomen ljudskih prava jer strahuju da će se ljudi dosjetiti da su im vlastiti život i komoditet važniji od kolektivne, klasne ili nacionalne egzaltacije. Čak je i tako glupavo društvo u kojem sponzoruše pišu memoare bolje od društava u kojima su 'Mein Kampf' ili Sabrana djela J. V. Staljina obvezna lektira, pa i od onih u kojima se o državnom trošku tiskaju uraci kakvi su 'Bespuća povijesne zbiljnosti' ili 'Godine raspleta'. Bolje je povremeno biti i nezaposlen nego u strahu čekati tipove koji dolaze pred zoru da bi vas iselili iz stana ili odveli u noć i maglu. Najgluplji supermarket manje je dosadan od pripovijesti o kaljenju čelika. Uvredljivo slaboumna reklama manje je zlo od visoko podignutih ratnih zastava i bolje je biti snob koji na majici nosi logotip nego nositi fašističke insignije na kapi. Prvi je samo budala, drugi je i budala i nasilnik.

Zaslužujemo li kao vrsta nešto bolje od kapitalizma? Možda, ali čini se da bolje ne možemo. Prije no što smjestimo kapitalizam na smetlište povijesti ne zaboravimo da smo sposobni i za gore, doista strašne poretke. Ako je politika umjetnost mogućeg, kapitalizam je primijenjena umjetnost manjeg zla.