Prof dr. Anči Leburić, redovna profesorica Odsjek za sociologiju Sveučilišta u Splitu, znanstvenica koja se godinama bavi pojavom mita i korupcije u društvu, kaže za tportal kako smo u borbi protiv ovih malignih društvenih fenomena na samom početku. Brojke pokazuju kako hrvatski građani nisu naučili lekciju iz dosadašnjih velikih i malih, manje i više poznatih korupcijskih afera. Leburić kaže kako se ta naučena špranca ponašanja koja podrazumijeva barem sitan mito ili poklon na šalteru ili u bolnici teško iskorjenjuje.

'Te policijske brojke govore o prijavama, no to nije toliko bitno. Bitno je procesuirati, utvrditi krivicu i primjereno kazniti. Bojim se da smo još daleko od revizije našeg vrijednosnog sustava', objašnjava. Priznaje da smo 'atmosferu i odnos prema mitu i korupciji malo unaprijedili, no dodaje da paralelno s tim treba mijenjati i okružje'.

'Zamislite sve hobotnice i mreže, svaka je afera spoj desetaka i stotina ljudi, sustav hrani ispodprosječnu razinu znanja koja se šlepa na mito i korupciju. Da su to ljudi iznadprosječnih kompetencija, ne bi podmićivali i lagali', smatra splitska profesorica.

Prema procjeni policije, šteta od kaznenih djela mita i korupcije samo je u prošloj godini gotovo milijardu i pol kuna. Leburić kaže kako je realna šteta obično do tri puta veća, a pita se i kolika je šteta po zdravlje ljudi koji su oštećeni tim 'aktivnostima'.

Na pitanje je li primjerena kazna, na primjer bivšem ministru Petru Čobankoviću koji je zbog sudjelovanja u aferi teškoj 26 milijuna kuna osuđen na društveno koristan rad tj. guljenje krumpira u pučkoj kuhinji, kaže: 'Zločin treba primjereno kazniti. Mislim, guljenje krumpira! Ako se materijalna šteta počini, novac treba vratiti. To je najprimjerenija moguća kazna.'

Nažalost, ni akademska zajednica nije cijepljena od ovih negativnih društvenih pojava. 'Posebno na sveučilištima neke promjene idu jako teško. Mi smo samo mikroslika društva. Sve društvene promjene idu jako teško na Sveučilištu, javnih rasprava nema, pravila se prilagođavaju pojedincima. U reforme ne idemo, riječ je o zatvorenoj zajednici koja ne dozvoljava promjene. Teško se tu čuju glasovi mladih koji su bili u inozemstvu i ne mogu doprijeti do akademskih sredina u koje se vraćaju. Nemamo međunarodne projekte, a bez toga danas nema kruha', analizira.

Zaključuje kako se mi istinski još uvijek nismo uhvatili u koštac s gorućim problemima u društvu, a kamoli redefinirali sustav vrijednosti. Za sada, ako je vjerovati brojkama, ironično nam se u lice smije uobičajena poruka ispisana sprejem na tek okrečenom pročelju: džabe ste krečili.