Vedrana je e-skills ambasadorica iliti po naški veleposlanica računalskih vještina, svoju dobru volju i znanje ugradila je i u ovih dana nemilo napadani obrazovni kurikulum, a nedavno je dobila posebno međunarodno priznanje: nominirana je za europsku nagradu za žene u IT-u. Nominirao ju je European Center for Women and Technology koji djeluje pod pokroviteljstvom Europske komisije. Vedrana je, kao jedina iz Hrvatske, nominirana u kategoriji ECWC Social Impact Award, glasovanje je otvoreno od 26. ožujka do 10. travnja u ponoć, a oni kojima je stalo do budućnosti, svoj glas za Vedranu Miholić mogu dati klikom na ovoj stranici i upisivanjem svoje e-mail adrese pored Vedranine fotografije.

Kako je riječ o nevjerojatno dinamičnoj ženi, namjeravao sam s njom razgovarati na njoj najprimjereniji način – trčeći krug oko Jaruna, jer je Vedrana pasionirana trkačica s čak 10 uspješno završenih polumaratona i jednim maratonom. Ideja razgovora u trkaćem konverzacijskom ritmu nije odbačena, ali je za ovu priliku preformulirana na neku vrstu svehrvatskog prigovaranja. Vedrana je ovih dana na godišnjem odmoru s obiteljskim prijateljima iz Velike Britanije kojima pokazuje Hrvatsku pa su odgovori na pitanja stizali s raznih strana. Počeli smo razgovarati u Zagrebu, a nadopunjavali smo se od Samobora preko Rastoka i Plitvica, Šibenika i Krke do Zadra i Smiljana…

Nagrada za koju ste nominirani posvećena je Adi Lovelance, prvoj ženi koja je sudjelovala u programiranju i to prije 200 godina. I vaša majka bila je prva programerka u Apisu. Kako vidite današnju zastupljenost žena u IT biznisu? Ima li ih dovoljno, jesu li vrednovane i plaćene poput muških kolega ili i tu, kao u ostalim poslovima, ima razlike na žensku štetu?

Rekla bih da je prirodno da naše društvo ne primijeti da u ovom području postoji problem jer zaista vjerujem da smo u smislu zastupljenosti žena u IT-u bitno bolji od nekih zapadnih zemalja gdje je trend zaista loš. Djevojčice se ne odlučuju usmjeriti prema IT-u, a i čak i kad se zaposle u struci, odlaze nakon nekog vremena. Kod nas je situacija bitno bolja, a nekako se intimno nadam da su tome utabale put zaista moja majka i njene kolegice koje su u prošlom stoljeću gotovo vodile glavnu riječ u svijetu programiranja na ovim područjima. No i kod nas ima prostora za unaprjeđenje i rekla bih, prije svega, u privlačenju mladih da se obrazuju u ovom smjeru. Djevojčice okolina često prestraši da je to teško područje predviđeno za muškarce. Zaista se nadam da će mlade djevojke iz ovakvih inicijativa osvijestiti da u IT-u ima itekako mjesta za njih.

Radili ste u društvenom (FINA) i privatnom sektoru. Kakva su iskustva? Tko je skloniji ženama, država ili privatni kapital?

Odlično pitanje, moje iskustvo pokazuje da je ta tema prepuna predrasuda. Bitno češće sam se sretala s raznoraznim komentarima i morala se dokazivati zato što dolazim iz drugog sektora, nego zato što sam žena. Prava istina je da sam radila jednako intenzivno i ulagala istu energiju u oba posla te da mi je i dalje važan razvoj društva, bez obzira na to što sam u privatnom sektoru. Dok sam radila u državnom sektoru susretali smo se s mnogobrojnim zaprekama, namjerno govorim u množini jer sam radila sa zaista sjajnom ekipom ljudi i odradili smo sjajne projekte. Moje iskustvo je, dakle, da se sve svodi na ljude, mislim da je nekad ljudima u državnom sektoru jako teško jer se redovito bore s vjetrenjačama. S druge strane, u privatnom sektoru brže možete isprobati je li neka ideja dobra ili nije i stvari su bitno jasnije, a opet, izloženi ste raznim vjetrovima i rizicima pa je i odgovornost ponekad preteška. Ni u jednom sektoru nisam imala osjećaj da me netko preferira ili šikanira zato što sam žena. Ukratko, jako bi me usrećilo da primjer odlične sinergije koju smo pokazali kroz borbu za bolje školstvo između nastavnika, privatnog sektora i raznih udruga i organizacija, postane dobar primjer kako se mogu uvoditi pozitivni trendovi u društvo.

Kako doživljavate nominaciju za ECWC Social Impact Award?

Povodom 200. obljetnice rođenja jedne od začetnica računalnog programiranja Ade Lovelace, ECWC je pokrenuo događaj kojim slavi istaknute žene u IT-u. Tako su osmišljene tri nagrade koje će se dodjeljivati godišnje ženama, kako bi se ukazalo na važnost razvoja inovativnosti od rane dobi, poticala kreativnost na području novih tehnologija i mladima predstavili uzori koji će ih potaknuti da grade svoju karijeru u digitalnoj ekonomiji - Ada Lovelace Computing, Excellence Award, ECWC Social Impact Award i ECWC Emerging Leader Award.

U kategoriji ECWC Social Impact Award, kao jedina iz Hrvatske, nominirana sam i ja, iako to doživljavam šire. Mislim da je ovo prije svega priznanje svima koji već godinama daju sebe kako bi novim generacijama omogućili adekvatno obrazovanje – svim volonterima, svim nastavnicima, svim udruženjima, svim građanima koji su potpisali otvoreno pismo kojim tražimo kvalitetniju nastavu informatike. Svi smo mi zajedno na istom zadatku: promociji važnosti digitalnih vještina. Da to u Hrvatskoj nije dovoljno shvaćeno, pokazuje i činjenica da smo se prošle jeseni oglasili nezadovoljni položajem informatike prije svega u osnovnom školstvu.

Rekli ste kako držite da 'nagradu niste zaslužili' jer borba još traje. Ljuti li vas kad vidite da se oko kurikuluma puno manje raspravlja o informatici, a pozornost dobivaju društveno i razvojno bitno manje važne teme?

Ne ljutim se jer vjerujem da ljutnja rijetko vodi naprijed, radije ulažem optimizam i rad pa što bude :) Naime, o informatici se nije puno pisalo, barem ne dovoljno, ali onda se dogodi, recimo, ova nagrada i naša inicijativa dobije priliku aktualizirati temu. Ne odustajemo bez obzira na sve, jer treba pokazati interes. Trenutni je program informatike, po meni, jako loš, posebice u osnovnoj školi. Sviđa mi se kako su tome pristupili Englezi: kad su, naime, shvatili da je sadržaj zastario, ukinuli su nastavu informatike dok ne sastave novi sadržaj. To ih je natjeralo da se požure ... možda bismo i mi mogli privremeno ukinuti nastavu kao takvu pa bi kurikulum krenuo odmah u produkciju :) Šalim se, naravno. Smatram da su materijali vezani uz nastavu informatike sjajni i vjerujem da ne smijemo gubiti vrijeme, već oni moraju krenuti već od jeseni eksperimentalno u škole.

Jedno od vaših predavanja zove se 'Razum i osjećaji u svijetu nula i jedinica'. Bojite li se vi osobno 'Big Brother' svijeta u kojem tehnologija može imati i negativnu ulogu?

Baš me veseli što ste pronašli ovu temu. Naime, ponosna sam kako smo već prije nekoliko godina prepoznali ovo područje koje je danas veliki hit i fokus svih servisnih industrija ide u smjeru tzv. customer experience. Na predavanju smo kolega Krešimir Musa i ja ponudili konkretne 'alate', odnosno mehanizme kako unaprijediti ovo područje u našoj industriji od stalnog učenja i razvoja novih vještina svakoga tko radi u direktnom kontaktu korisnika, ali prije svega korištenjem agilnih ili lean pristupa koji omogućavaju bolje upoznavanje stvarnih potreba. Na temu 'Big Brothera' odgovor je i da i ne. Mislim da je privatnost iznimno važna za svakog pojedinca, jedino što nas trenutno barem malo štiti su ogromne količine podataka pa je naša privatnost uglavnom kao igla u plastu sijena, ali ubrzani razvoj tzv. data science područja ponudit će sve više mogućnosti u razumijevanju i manipulaciji, pa tako i predikciji podataka. To naravno donosi veliki napredak za čovječanstvo, prije svega u granama kao što je medicina, ali tada privatnost postaje još veća odgovornost svakog od nas, a najviše roditelja.S druge strane, globalne krizne situacije kojim ovih dana intenzivno svjedočimo zvuče mnogo opasnije za trenutni način života. Prema tome, ipak se više bojim totalitarizma, mržnje i agresije, nego tehnologije.Kakva je informatička vještina vaše djece? Kako ste ih zainteresirali i educirali? Koliko je to iskustvo pomoglo u formiranju udruge Programerko?

Srećom, moja djeca imaju vrlo jasne afinitete u smislu tehnologije pa su ustvari bili nulti polaznici Programerka. Naime, na nagovor kolege iz firme moji su sinovi sami savladali Scratch, a onda smo krenuli u organizaciju radionica za ostalu djecu. Programerko je jedno od divnih iskustava za sve nas koji smo imali priliku sudjelovati u njemu. Dogodio se zaista spontano i kroz sve ruke koje je prošao, nadogradila se inicijalna ideja. Pravi otac, pogotovo sadržajno, ove udruge je sjajni Hrvoje Šimić koji ima veliko iskustvo u učenju studenata programiranju, a kako je i sam otac, našao je pravu mjeru potrebnu da djecu drži fokusiranu, okupiranu i da učenje dožive kao zabavu. Djeca s radionice redovito odlaze svjesna da tehnologija prije svega služi tome da uz pomoć nje kreiramo, a ne da je naprosto konzumiramo.

U tom kontekstu uspjeli ste u Hrvatsku privući Code Club, britansku mrežu besplatnih klubova programiranja za djecu. Kako teče priprema širenja ove mreže na cijelu Hrvatsku?

Code Club tek dolazi, dobili smo sva potrebna odobrenja i nadamo se portal pustiti sredinom svibnja live. Tada bi sve sredine u Hrvatskoj trebale dobiti jednostavan način da radionice održavaju same. Trebat će im samo pokoje računalo i barem jedan entuzijast, sve ostalo trebali bi dobiti od nas. U Engleskoj je Code Club poslužio kao prijelazni period dok se čekao novi kurikulum, a i dalje postoji jer djeca i izvan nastave imaju potrebu i želju igrati se programirajući.

Jedna ste od osnivačica udruge Rode. U Hrvatskoj se često spominje pronatalitetna politika. Mislite li da je riječ o dnevnoj politici ili vam se čini da takve mjere tipa 1000 eura po rođenoj bebi imaju učinka?

Kako u posljednje vrijeme ne stignem pretjerano pratiti teme vezane uz roditelje, a i pokušavam što manje pratiti dnevnu lokalnu politiku, moram priznati da nemam jasan stav o toj mjeri. Radije bih se fokusirala na odljev kadrova kao mjeru zadržavanja radno sposobnog stanovništva pa tako i njihove djece. Nekoć je trend bio da iz zemlje odlaze mladi nakon fakulteta, danas sve više obitelji sa školskom djecom odlaze u zemlje EU-a jer tamo oba roditelja nađu bolje zaposlenje. Podržavam svaki osobni napredak i bude mi drago za prijatelje koji nađu bolju budućnost, ali teško mi je što moraju otići jer znam da su na to prisiljeni. Mislim da se može napraviti zaista puno da se takvi potezi zaustave i da na tom planu moramo usmjeriti puno pažnje kao društvo.

Sport nije samo vaš oblik antistresne terapije, nego i društvene i poslovne filozofije. Trčite i odnedavno igrate nogomet! Potonje ste realizirali kroz projekt 'Like My Idea'. Koliko je korporativni kapitalizam, prema vašem mišljenju, nehuman, što je opće mjesto njegove ocjene u današnjoj Hrvatskoj? Vaša iskustva iz CROZ-a, u kojem ste i suvlasnica, govore suprotno?

Dobro ste pogodili, trčanje mi znači bitno više od sporta ili antistresa. Koliko god se stručnjaci za meditacije ljutili na malo iskrivljen opis, meni je trčanje zaista jedan oblik meditacije u pokretu. Često u poslovnom okruženju usporedim neke situacije s krizama koje doživite na bilo kojem dužem treningu, a pogotovo trci, pa situaciji pokušam pristupiti na sličan način: smiriti se, fokusirati se na disanje, ne razmišljati o tome što je bilo ili što se sve može dogoditi, nego na trenutnu situaciju. Manija trčanja je i kod nas u CROZ-u zaista intenzivna, imamo i svoju internu trku, točnije, neobičnu štafetu koja uključuje i etape koje nisu nužno trkačke, bili smo sjajni drugi na B2B runu i pratimo uspjehe kolega. Ženski nogomet je, pak, došao kao ideja na našoj internoj instalaciji 'Like My Idea' i zaživio zaista krasno, tako da smo sve zaigrale nogomet iako prije nikad nismo takle loptu. Više me uopće ne iznenađuje što je nogomet toliko omiljen muškarcima, toliko smijeha i timskog duha nisam vjerojatno nikad doživjela do prvog nogometnog turnira.

Na temu korporativnog kapitalizma, rekla bih da CROZ još (srećom) ne spada u tu kategoriju. U Americi nam kažu da smo lifestyle company, što nam je kompliment jer to govori da smatraju da su nam način života i humanost važniji od rasta. Mi nekako imamo veliku želju da naši zaposlenici dočekaju kod nas penziju. To uopće nije lak zadatak jer je potrebno uložiti veliku pažnju u balans između održivosti i humanosti.


423123,421271 ,421139 ,405915