Još i prije negoli su se na Jelačić placu počeli skupljati nezadovoljnici Vladinim prtljanjem po obrazovanju, pred hrvatskim veleposlanstvima nekih europskih i svjetskih gradova, sukladno vlastitim vremenskim zonama, počele su se skupljati male ali odlučne skupine hrvatskih građana, iskazujući svoju potporu nastavku kurikularne reforme u nepatvorenom obliku. Prosvjedovalo se u Londonu, Berlinu, Parizu, Budimpešti, Šangaju, čak i na Baliju.

Bilo je to prvi put da dijaspora organizirano šalje poruku koja ne samo da nije na liniji HDZ-a (ako dobro pamtimo prije toga takvim se jedino može smatrati ulazak disidenta i pjesnika Borisa Marune u Sabor s liste SDP-a), nego se suprotstavlja potezima koje vuku njegovi stranački prvaci.

Tko su ti ljudi? Kako su otišli ih Hrvatske? Kako su se organizirali? Kakvi su njihovi politički stavovi? To su neka od pitanja koje smo im postavili, a ono što smo čuli je poruka toliko različita od one na koju smo navikli kad je iseljeništvo posrijedi.

Nataša Magdalenić Bantić, legendarna novinarka Radija 101, danas zaposlena u Velikoj Britaniji u Associated Press Television News, koja je, kako kaže, bila ‘obični prosvjednik u Londonu’, svoje sudjelovanje na prosvjedu tumači civilizacijskim, a ne političkim motivima.

‘Još sam od kolovoza 1998., u prvim danima svojeg ‘dijasporovanja’, odlučila da neću glasati na parlamentarnim izborima jer sam protivnik prava dijaspore da odlučuje o životima ljudi koji, za razliku od mene, žive u Hrvatskoj i plaćaju joj porez. Izišla sam na predsjedničke izbore jer tu funkciju u Hrvatskoj doživljavam kao ‘predstavnika’ svih državljana Hrvatske, a na sramotni referendum o braku sam izašla jer je to za mene bilo i ostalo civilizacijsko pitanje obrane manjina i moj doprinos sprječavanju da Hrvatska utone u dublje crnilo. Isti me motiv odveo na prosvjed za podršku kurikularnoj reformi, unatoč činjenici da Boris Jokić i njegovi neće utjecati na školovanje moje djece. Motiviralo me to što je nova vlast htjela ignorirati i politizirati nešto dobro’, kaže Nataša i dodaje da je to bila misao vodilja četrdesetak ljudi koji su se okupili ispred hrvatske ambasade u Londonu.

‘To su mladi, perspektivni, obrazovani i tolerantni ljudi, upravo takvi kakvi Hrvatskoj trebaju’, kaže Nataša i zamjećuje da ju je začudilo što je bila među najstarijima, a da onih koje je ‘povremeno pohodeći proslave Dana državnosti i nekih drugih okupljanja u organizaciji hrvatskog veleposlanstva’, dosad sretala po Londonu - nije bilo.

‘Djelatnici ambasade su, većinom, pored nas prosvjednika prošli, gotovo pobjegli, bez odzdrava, a kamoli pozdrava. Šteta. Mogli su čuti svašta zanimljivog. I upoznati brojne perspektivne, zanimljive i pametne hrvatske državljane koji su iz Lijepe Naše možda otišli, ali im je svakako stalo do toga u kojem civilizacijskom pravcu ide’, kaže Nataša.

Danas Londončanka, a rođenjem i životom Zagrepčanka, Maja Grakalić, dizajnerica, u slobodno vrijeme pjevačica, radi za BBC i studira na prvoj godini doktorata na UAL-u (University of the Arts London) te je jedna od organizatora skupa u britanskoj metropoli u koju je došla prije pet godina.

‘S prijateljima često raspravljam o nestabilnoj situaciji u EU-u i većina nas osjeća se paralizirana negativnim trendovima porasta ekstremnog antiimigracijskog i desnog nacionalističkog populizma. Taj trend vidljiv je i u Hrvatskoj. Nažalost, hrvatska mlada i krhka demokracija pada čak i na osnovnim ispitima zrelosti. Ukidanje javnog financiranja nezavisnim medijima, napad na nezavisne umjetnike, političke čistke na javnoj televiziji, priprema terena za buduće pokušaje ukidanja ljudskih prava itd., samo su simptomi te nezrelosti. Pokušaj klerikalizacije, politiziranja i cenzuriranja obrazovanja bila je kap koja je konačno prelila čašu i ujedinila nas kroz inicijativu Hrvatska može bolje (HMB). Smatrala sam da se taj momentum mora podržati kako u Hrvatskoj, tako i izvan nje', kaže Maja dodajući da ‘o organiziranju prosvjeda nije znala puno niti je poznavala dovoljno ljudi koji bi došli na prosvjed, no vjera u važnost akcije je nadvladala inicijalni strah'.

‘Mislim da se to ozračje koje smo prepoznali na prosvjedu mora iskoristiti i potrudit ću se da se nastavimo okupljati i podržavati daljnje akcije u Hrvatskoj', kaže Maja.

S druge obale La Manchea, u Parizu, prosvjed je organizirala Sanja Janković, po struci akademska glumica. Hrvatsku je napustila 1997., a ono što povezuje njezin život u Francuskoj i Hrvatskoj jest da nikad nije bila članica nijedne stranke, ni u Francuskoj ni u Hrvatskoj.

‘Nakon posljednjih izbora pripadam Kulturnjacima 2016. i mislim da ne treba trošiti riječi na objašnjenja zašto. Jedini svjetonazor kojem pripadam je svjetonazor kritičkog mišljenja i poštivanja univerzalnih vrijednosti. O ekonomiji znam malo ili ništa, pa se u nju ne petljam, kao što se ne petljam u prirodne znanosti iako znam da Zemlja nije ravna ploča. Najviše me zanimaju teme koje se direktno tiču mene i moje djece. A to me i dovelo na prosvjed. Osjetila sam se užasno frustrirana time što je Zagreb daleko, htjela sam iskazati podršku ljudima iz struke koji su dugo i požrtvovno, s puno znanja i napora, pokušavali jednu istinsku reformu, jednu od rijetkih za koje postoji konsenzus – o neophodnosti, o dugoročnim ciljevima i o stručnosti. Sve je to dijametralno oprečno politikantstvu kojem svjedočimo iz dana u dan', kaže Sanja i u tom je raspoloženju poslala mail zagrebačkim organizatorima prosvjeda.

‘Okupilo nas se nekolicina, većinom mladih, obrazovanih ljudi koji su u Francuskoj u potrazi za obrazovanjem! Možda bi nas bilo i više, ali neki nas nisu našli, neki su nam poslali podršku, ali se nisu mogli pridružiti zbog drugih obaveza jer 18 sati je strašno rano, ljudi u Parizu rade do 18 ili čak 19 sati', kaže Sanja i dodaje - starosjedilačka dijaspora nas je - prešutjela.

‘No to nije ni važno. Za mene je ovo jedna velika osobna pobjeda. Znak da i kad već ‘nisam mogla čekati tramvaj na Trgu', mogu biti optimistična i ponosna što pripadam Hrvatskoj koja može bolje', kaže Sanja odlučna da i u nekoj drugoj prilici s istomišljenicima iskaže glas drugačije i nove dijaspore.

‘Sve je to bilo vrlo jednostavno. Osnovale smo grupu na Facebooku, podijelile ideju s prijateljima, oni sa svojim prijateljima i tako nas se u grupi skupilo 120, a na prosvjed nas je došlo četrdesetak', kaže Nina Buden, koja je prosvjed organizirala u Berlinu pred Veleposlanstvom Hrvatske.

‘Mi nismo nikakva politička organizacija, nego skupina privatnih osoba koje dijele isto mišljenje o ulozi obrazovnog sistema. Nemamo nikakvih planova za budućnost, ali to ne znači da na isti način ne možemo opet nešto organizirati bude li potrebe', kaže Nina, dodajući kako su ‘reakcije iz Hrvatske pozitivne, ali veseli to što je reforma dobila podršku hrvatskih građana širom Europe i svijeta'.

U tom smislu prosvjed nije bio samo poruka nove dijaspore domovini, nego i njeno međusobno prepoznavanje. Posebice je to iznenađenje kad je Daleki istok posrijedi. Donedavno vijest bi bila samo to da u Kini ima Hrvata, a sad ne samo da ih ima, nego i prosvjeduju, i to u, nominalno, jednoj komunističkoj zemlji.

‘Hrvati koji žive u Šangaju i Kini nisu drugačiji od drugih hrvatskih zajednica diljem svijeta u smislu da njeguju solidarnost s maticom, međutim razlikuju se od uvriježene slike zajednica tradicionalnih iseljenika iz 1950-ih i 1960-ih po motivu odlaska u inozemstvo, dužini ostanka i naobrazbi. Tipičan Hrvat u Šangaju je fakultetski obrazovan, radi u stranoj firmi na visokokvalificiranoj poziciji, ostaje u Šangaju tri do šest godina, nakon čega se vraća ili u Hrvatsku ili u zemlju polaznicu', kaže Vedran Bukvić, upućujući nas na Gordana Bogunovića koji je pokrenuo hrvatsku kinesku zajednicu sa željom da se ujedini u potpori obrazovnoj reformi u Hrvatskoj. Gordan je šaroliko društvo poslovnih ljudi i studenata iz Hrvatske okupio u zajednicu pod Hrvatskom inicijativom Šangaj (CRISH - Croatian Initiative Shanghai), kako bi bolje komunicirali potrebe zajednice i intenzivirali suradnju i potporu.

'Imam tri prekrasna sina i došli smo u Kinu prije dvije godine. Dolazim iz Kostrene i moji sinovi su pohađali vrtić i osnovnu školu u Hrvatskoj. U Šangaju pohađaju Britansku školu (BISS - British School Shanghai) i to nam je otvorilo oči kakvo obrazovanje može biti - kreativno, praktično i aktivno. Želim to svoj djeci u Hrvatskoj, a i svojoj u budućnosti. S obzirom na demografiju, ne čudi što je upravo akcija za potporu obrazovne reforme ‘Hrvatska može bolje' okupila petnaestak Hrvata točno na dan i sat protesta u Hrvatskoj - sigurno bi ih bilo i više da nije velikih razdaljina u ovom 23-milijunskom gradu', kaže Gordan.

Među prosvjednicima je i studentica Iva Stošić koja nakon završene srednje škole u Zagrebu studira na najboljem sveučilištu iz područja dizajna u Kini.

‘Obrazovni sistem u Kini nije mnogo bolji nego u Hrvatskoj, ali i to 'malo bolje' čini veliku razliku. Ovdje smo posebni jer smo informirani, prilagodljivi i street smart, ali to je više odraz općenitog svjetonazora u Hrvatskoj, nego našeg krutog obrazovnog sistema. Želimo napredak i reformu jer i sami svakodnevno osjećamo da možemo bolje’, smatra Marina Kramer, koja ima dvogodišnjeg sina, a studirala je u Zagrebu, Münchenu, Veneciji i Bruxellesu.

‘Tek na stranim sveučilištima shvatila sam što to znači primjenjivati znanje, imati mentore, a ne samo bubati. Moje iskustvo u Hrvatskoj je bilo isključivo ex-cathedra. Već više od 10 godina radim za strane institucije u kojima se cijeni kreativno i analitičko razmišljanje. Nastavnici u Hrvatskoj rade sve što mogu kako bi premostili greške u sistemu. Naš prosvjed je bio minimum da im damo podršku', zaključuje.
Ina Vlahović, mlada arhitektica, pak poručuje: ‘Cjelovita reforma sustava je jedina šansa Hrvatske za budućnost.'

I za kraj, nipošto manje važno, iskustvo Nađe Irene Fišić, hrvatske novinarke koja je prije tri godine otišla na Bali i tamo organizirala hrvatski prosvjed.

‘Hrvata u Indoneziji i na Baliju nema puno i ne postoji neka jasna zajednica. Mahom su to ljudi s višom ili visokom stručnom spremom koji su Aziju odabrali zbog posla i nekog sasvim novog pogleda na život. Zavičajnih klubova koji se vežu uz uobičajenu predodžbu dijaspore, gdje se pjevaju domoljubne pjesme i vrti ražanj, ovdje nema. Rekla bih da se među nama kao iseljenicima na situaciju u Hrvatskoj zbog svih političkih događaja i afera u posljednjih mjeseci, gleda s podsmijehom. Zato smo nakon svih tragikomičnih vijesti iz domovine kao nalet svježeg vjetra dočekali vijest o prosvjedu. Bila je to i naša prilika da kažemo što mislimo, da poručimo kako ne želimo biti dio mraka zatucanosti političkih marginalaca s viškom stava i manjkom znanja. Ova dijaspora, ako je tako možemo zvati, ovdje je apsolutno apolitična i politika nam je mrska, kako HDZ, tako SDP, Most ili Hrast. Samo nam je bitno da Hrvatska ima šansu u budućnosti i da bude zemlja gdje jednaka prava imaju drugačiji', kaže Nađa.

A kako na pojavu ‘nove dijaspore' gledaju stručnjaci? Sven Marcelić, sociolog sa zadarskog sveučilišta, nije iznenađen, a dio objašnjenja krije se ne samo u činjenici da novi naraštaji iseljenika nisu isti, nego je i kompletni kontekst drugačiji.

‘Mlađi hrvatski iseljenici generacijski pripadaju umreženoj generaciji koja zbivanja u Hrvatskoj prati jednako intenzivno kao ona u zemljama u kojima se nalaze. Današnji društveni prostor je transnacionalan i zato emigranti imaju drugačiju sliku prostora iz kojeg su otišli - oni i dalje u njemu mogu sudjelovati čak i na razini dnevne politike. Kako sam i sam više puta duži period boravio izvan Hrvatske znam da je moguće biti negdje drugdje i istovremeno apsolutno upućen u zbivanja unatoč fizičkoj udaljenosti. Dakle, mlada dijaspora s jedne strane odražava tehnološke mogućnosti vremena u kojem je ona ujedno i najviše upućena u tu tehnologiju. S druge strane, trebalo bi promisliti i o karakteru mlade dijaspore. Danas više ne govorimo o stereotipu ‘gastarbajtera s bauštele’, nego češće o visoko obrazovanima i specijaliziranoj radnoj snazi. Također, pokazuje se i da su mladi konzervativnih pogleda na svijet manje skloni preseljenju, tako da se može pretpostavljati da se u navedenim gradovima okupila kritična masa hrvatskih emigranata liberalnijeg svjetonazora koja je uspjela proizvesti dovoljan broj ljudi za organizaciju prosvjeda', kaže Marcelić.

U tom smislu iz dijaspore tek treba očekivati nove poticaje. Hrvatska ne samo da može bolje, nego prije svega može – drugačije.