DUBOKE POVIJESNE SPONE

Turski poduzetnik doselio u Hrvatsku i otkrio osmansku kulturu u Hrvata

19.03.2016 u 21:05

  • +13

Otomanska baština

Izvor: Pixsell / Autor: Dino Stanin/Pixsell.hr

Bionic
Reading

Otkud Turska kuća u Bakru? Što muškarac s turbanom i brkom 'à la Turk' radi na uhu riječkih pomoraca? Zašto u hrvatskoj uspavanki 'Jeste li vidjeli moga sinka Janka' majke spominju 'tri Turčina mlada'? To su samo neka od pitanja koja su u protekle tri godine, otkako mu je Hrvatska postala drugom domovinom, iskakala pred Oguza Aydemira, turskog poduzetnika, kulturnog pregaoca i filantropa

'U dodiru s novom kulturom uho i oko stranca najprije zamjećuju ono što je po obliku i zvučnosti najbliže matičnoj kulturi. To se dogodilo i meni, a ostao sam zatečen time koliko sam tragova osmanske kulture, materijalne i nematerijalne, našao u Hrvatskoj. U početku su to bila slučajna i fragmentarna iznenađenja, potom se to razvilo u neku vrst spontanog skupljanja informacija i izvora, da bi na kraju urodilo knjigom', kaže gospodin Aydemir, pokazujući luksuzno opremljenu monografiju 'Tragovi osmanske kulture u Hrvatskoj', koju je priredio krajem 2015. u suautorstvu s Anđelkom Vlašićem, mladim hrvatskim povjesničarom i turkologom, a ove godine ju je imao prilike javno predstaviti u Hrvatskoj. Nedavno je učinio to na Danima turske kulture u Šibeniku i izazvao veliku pozornost.

Kad je povijest posrijedi, gospodin Aydemir nipošto nije novak: u Turskoj je sudjelovao u ispunjenju posljednje želje utemeljitelja moderne Turske Kemal-paše Ataturka - predsjednik je Turske zaklade za podvodnu arheologiju. To njegovo nagnuće dovelo ga je i u Hrvatsku te je organizirao izložbu Pirija Reisa, glasovitog turskog moreplovca i kartografa, autora karte Jadrana. Potom je potpomogao izdanje knjige 'Veliki osječki most' u izdanju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (riječ je o osam kilometara dugačkom mostu preko Drave i osječkih močvara, svojedobno proglašenim svjetskim čudom, koji je sultan Sulejman Veličanstveni sagradio tijekom pohoda na Beč). Aydemir je potpomogao i organiziranje izložbi posvećenih dvama turskim brodolomima iz 16. stoljeća u hrvatskom Jadranu, kod otoka Sveti Pavao i Gnalić.

Ono po čemu je Aydemirova i Vlašićeva knjiga posebno vrijedna jestnjen iskorak iz stoljećima zacementiranih klišeja o vojnim pohodima,porazima, etničkim i vjerskim prijeporima. Strukturirana tako da čitatelju ne zataji traumatične povijesne okolnosti (od Krbave i Mohača do tri stoljeća provođenja dervišme, skupljanja tzv. danka u krvi među muškom djecom kršćanske populacije, ali i beskrupuloznih čišćenja Slavonije od muslimanskog življa, kad je otomanska vojska natjerana na povlačenje), knjiga se prvenstveno

bavi dodirima jačim od oružja, onima koji se prelamaju preko ljudskih sudbina.

Dug je niz Hrvata koji su u turskoj službi obnašali visoke vojne dužnosti, a dokumenti broje 24 visoka dužnosnika na Porti, od čega su velik broj i veliki veziri. Jedan od takvih je Ahmed-paša Hercegović, rođen kao Stjepan iz plemićke bosanske obitelji Kosač, koji je kao veliki vezir i admiral upravljao turskom vojnom silom u prvoj polovici 16. stoljeća. Za njim slijede Rustem-paša, Pijale-paša Hrvat, Kujudžu Murat-paša, Dilaver-paša, Jusuf Mašković… Autori navode i priče njihovih protivnika iste krvi: od Nikole Jurišića i Nikole Šubića Zrinskog, do 'morlačkog vođe' Stojana Jankovića… O kolikom je utjecaju riječ, govori zapis da su tijekom ratnih pregovora 1553. Rustem-paša, Antun Vrančić i Franjo Zay otpustili prevoditelje i nastavili razgovore na - hrvatskom. Jezik južnih Slavena bio je toliko raširen u Istanbulu da su ga držali 'drugim službenim jezikom'.

No postoji i obrnuti primjer, u vrijeme jezičnog čistunstva dobro se podsjetiti da suvremeni hrvatski i danas koristi mnoge riječi iz turskog. Hajde, alka, badem, bakar, bećar, bedem, boja, budala, čekić, dućan, jastuk, kula, kavez, kutija, sat, tava, šećer… samo su neke od turskih posuđenica bez kojih danas ne bismo umjeli uobličiti svakodnevno iskustvo.

Zanimljivo je da je ostatke tristo dvije godine turskog carstva na hrvatskom području (od 1493. do 1795.) lakše pronaći u tzv. nematerijalnoj negoli u materijalnoj baštini. Vojni pohodi završavali su paležom, rušenjem ili prenamjenom objekata s obje strane. Vrijednost Aydemir-Vlašićevog djela je u tome što, čini mi se, prvi put sustavno daje uvid u značenje, poziciju i ulogu brojnih hrvatskih gradova dok su se nalazili pod upravom turske vlasti koja je u vrijeme najveće moći djelovala u Slavoniji, Lici i Dalmatinskoj zagori, a granica joj je bila na 48 kilometara od Zagreba.

Turci su vladali u Osijeku (prema nekim podacima, imao je čak 12 džamija), Iloku, Vukovaru, Makarskoj, Skradinu, Solinu, Drnišu, KninuPetrinja (nova i izmještena) djelo je turskih arhitekata. Koristeći spoj kartografskih prikaza povijesne dinamike, autentične zapise putopisaca i slike iz spomenutih razdoblja, knjiga uspijeva prenijeti ne samo informacije, nego i ozračje iz tog vremena. U tom smislu dragocjen je doprinos dizajnerice, grafičke urednice i autorice fotografija Karmen Ratković.

Osim povijesti gradova pod turskom upravom, knjiga donosi suvremene fotografije fragmenata otomanske gradnje – džamija, mostova, česmi, hamama, škola, vodovoda, danas dovedenih do razine neprepoznatljivosti. Jedno zdanje ipak pokazuje kako ruševine zarasle u travu i drač mogu u svijetu 21. stoljeća (barem u onoj optimističnoj njegovoj viziji) poslužiti kao vrijedna poveznica. Riječ je o nedavno obnovljenom Maškovića hanu na Vrani, koji je u svom rodnom mjestu, tada na razmeđu svjetova koji su mu raskolili sudbinu, dao sagraditi glasoviti vezir i kapetan, Jusuf-paša Mašković.

'Jako me veseli sjajna obnova ovoga zdanja i sjajne ekipe ljudi koji su vodili i realizirali ovaj projekt. Moja je želja da tragovi osmanske baštine, koja čini korpus tako bogate i slojevite baštine hrvatskog naroda, budu obnovljeni, služeći jačanju naših kulturnih veza, ali i da kao stručno i zanimljivo prezentirane kulturne i baštinske atrakcije doprinesu kulturnom i ekonomskom razvoju lokalnih zajednica diljem Hrvatske. U tome ću i dalje nastaviti pružati svoju svesrdnu podršku', kaže Oguz Aydemir

U tom smislu, 'Tragove osmanske kulture' valja shvatiti i kao predgovor nekom novom, više sustavnom projektu. S obzirom na suautorstvo Vlašića, veseli i to da s hrvatske strane ne nedostaje znalaca i sumišljenika.