KOMENTAR ZORANA MALENICE

Svi nedostaci Primorčeva društva znanja

08.09.2009 u 13:59

Bionic
Reading

Ostavka bivšeg ministra znanosti, obrazovanja i sporta Dragana Primorca bila je zasjenjena iznenadnim povlačenjem (bivšeg) predsjednika Vlade dr. Ive Sanadera i formiranjem nove Vlade, tako da su izostali ozbiljniji komentari o tome kakav je on bio ministar i u kakvom je stanju ostavio znanost, obrazovanje i sport, područja društvenog života za koja je bio zadužen

Budući da je u povremenim ispitivanjima javnog mnijenja Primorac uvijek bio među nekoliko najbolje ocijenjenih ministara, postavlja se pitanje čime je bivši ministar Primorac zaslužio tako povoljnu ocjenu. Je li doista vrlo kvalitetno obavljao svoju ministarsku dužnost ili je samo bio vješt u medijskog promidžbi svojih aktivnost? Smatram da je i jedno i drugo utjecalo na mišljenje javnosti o njegovu radu.

Trebalo bi daleko više prostora od ove kolumne da se izrekne cjelovita ocjena Primorčeva rada na funkciji ministra. Kao dio sustava kojim je upravljao Primorac, istaknut ću nekoliko pozitivnih i negativnih rezultata njegova rada.

Povećanje ulaganja u obrazovanje i znanost

Pobuna studenata protiv Bolonje

U pozitivne rezultate Primorčeve vladavine svakako ide povećanje ulaganja u obrazovanje i znanost. Pored osnivanja novih fakulteta, sveučilišta i veleučilišta, trebalo je ulagati u reprodukciju znanstvenog i nastavnog kadra kako bi se, barem donekle, popunile praznine koje su nastale tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća. Najviše se primalo znanstvene novake, a zadnjih godina otvarala su se tzv. reformska radna mjesta.

Drugi pozitivan rezultat su značajna ulaganja u nove fakultetske zgrade, studentske domove i sveučilišne knjižnice na sveučilištima u Splitu, Rijeci i Osijeku.

U području osnovnog i srednjeg obrazovanja nastojalo se izgradnjom novih školskih zgrada, tamo gdje su postojeće škole zbog velikog broja učenika morale raditi u dvije ili čak tri smjene.

O tome može li se uvođenje tzv. bolonjskog sustava sveučilišnog obrazovanja ocijeniti pozitivnom ocjenom, u ovome trenutku nije moguće jednoznačno ništa reći, budući je prošlo kratko vrijeme (ove jeseni se upisuje peta generacija studenata koji studiraju po Bolonji) od implementacije tog sustava školovanja.

Bivši ministar je osobno velikim uspjehom smatrao proglašenje srednjoškolskog obrazovanja obveznim. Takvu odluku je predložio nakon analize podataka o učenicima srednjih škola koji napuštaju obrazovanje. Prijedlogom da srednju školu ozakoni kao obveznu, bivši ministar pokušao je zaobići temeljni problem u našem društvu, a to je da veliki postotak obitelji nije u stanju financirati školovanje svoje djece čak ni do razine srednjeg obrazovanja.

Brojne kritičke primjedbe bi se mogle uputiti na rad bivšeg ministra, a ja ću ovdje spomenuti samo one najvažnije.

Prebrzo uvođenje Bolonjskog procesa te otvaranje novih sveučilišta i veleučilišta

Iz današnje perspektive, Bolonjski proces bio prebrzo uveden. To je imalo za posljedicu kako nedovoljnu pripremljenost nastavnog osoblja, tako i samih studenata. Zbog toga su prvim generacijama studenata učinjeni ustupci u pogledu njihovih ispitnih obveza tako da se odmah odstupilo od načela da studenti trebaju položiti sve ispite koje su slušali tijekom školske godine. Efikasnost studiranja nije izrazitije povećana u odnosu na predbolonjsko razdoblje.

Isto tako, insistiranje na brzom uvođenju novog sustava onemogućilo je ozbiljniju raspravu između fakulteta i gospodarstva o novim profilima stručnjaka koje bi trebalo obrazovati da bi se izbjeglo daljnje 'proizvođenje' suficitarnih zanimanja i profesija.

Drugo, prebrzo se išlo na otvaranje novih sveučilišta i veleučilišta, kao i novih privatnih škola i učilišta. Nemali broj tih novih obrazovnih institucija nije imao dostatan broj svojih nastavnika, nego su angažirali nastavnike s već postojećih institucija. To je dovelo do prevelikog angažiranja nemalog broja nastavnika u nastavi na većem broju fakulteta, što je neizostavno utjecalo na njihov znanstveno-istraživački angažman (o tome su mediji zadnjih mjeseci dosta pisali).

Treće, promičući ubrzani razvoj regionalnih sveučilišta i veleučilišta, Primorac je donekle zanemario zagrebačko sveučilište. Uvođenjem 'bolonjskog sustava obrazovanja' neki njegovi fakulteti su se suočili s velikim prostornim problemima u realizaciji nastave (Pravni fakultet, Fakultet političkih znanosti ...). Ti problemi ni do danas nisu riješeni.

Komercijalizacija znanosti

U Primorčevu mandatu razotkrivena je velika korupcijska afera na nekoliko zagrebačkih fakulteta

Četvrto, Primorac nije bitnije reformirao sustav stipendiranja i drugih oblika pomoći koji bi trebali obrazovanje učiniti dostupnim i djeci iz lošije ekonomski situiranih obitelji. Izrazita decentraliziranost dodjele tih stipendija, prevalentnost kriterija uspjeha u obrazovanju pri njihovoj dodjeli, kao i nizak iznos tih stipendija nisu se pokazali kao stimulirajući za uspješno studiranje. S druge strane, prešutno je dopustio povećanje tzv. školarina koje je sve veći broj studenata morao plaćati.

Peto, sve navedene ekonomske i druge okolnosti u okviru kojih su studenti bili prisiljeni studirati utjecale su na to da je veliki broj upisanih studenata paralelno sa studiranjem morao duže ili kraće vrijeme raditi bilo kakve poslove da bi osigurao dio novca koji je bio potreban da bi mogli studirati. Ta činjenica je imala velikog utjecaja na kvalitetu i dužinu studiranja, i to, naravno, negativnog utjecaja.

Šesto, i najnoviji podaci Svjetske banke o našem društvu pokazuju prenizak udio znanstvenika u strukturi stanovništva u usporedbi s razvijenim zapadnim društvima. Jedan od uzroka takvog stanja je komercijalizacija poslijediplomskih i doktorskih studija koja se dogodila upravo u vrijeme Primorčeva ministrovanja. Troškovi tih studija danas se kreću između 50 i 80.000 kuna. Ministarstvo nije razvilo sustav pomoći barem jednom dijelu talentiranih mladih ljudi koji bi se htjeli baviti znanošću, ali nisu (odnosno njihove obitelji) u mogućnosti financirati doktorske studije. Takva situacija može dovesti, a možda je već i dovela, do negativne selekcije u znanosti i obrazovanju. Naime, za bavljenje znanošću se odlučuju mladi ljudi čije obitelji mogu financirati njihovo znanstveno usavršavanje, a ne nužno oni koji su najsposobniji.

Korupcija u akademskoj znanosti

Sedmo, financiranje znanstvenih projekata, unatoč najavama, nije dovelo do značajnijeg povećanja novca za pojedine projekte, tako da se mnogi projekti nisu ili uopće mogli realizirati ili su realizirani u smanjenom obimu.

Da stanje u obrazovanju i znanosti nije tako dobro kako ga je bivši ministar volio predstavljati, pokazalo je razotkrivanje 'kupovanja ispita' na nekoliko zagrebačkih fakulteta (upravo su u tijeku sudski procesi akterima tih kriminalnih radnji).

Zato bi dublja snimka stanja u obrazovanju i znanosti bila nužna pretpostavka i podloga novom ministru za poduzimanje sljedećih poteza i mjera.