Selfie je in. Otvorite li Facebook, odmah ćete natrčati na sebić rođakinje iz Kentuckyja kojim vas i virtualne prijatelje obavještava o novom okviru naočala. Jedna prijateljica vam šalje sebić iz bolničkog kreveta, druga s pješčane plaže Balija, treća iz New Yorka. Ja, ja, ja, pa opet ja. Važno se pokazati i dokazati, važno je dobiti što više lajkova, važno je biti važan.

Dokazati se važnim toliko je važno da je tijekom 2014. u svijetu zbog slikanja autoportreta mobilnim telefonom na opasnim mjestima smrtno stradalo 49 osoba, zbog čega je rusko Ministarstvo unutarnjih poslova objavilo brošuru upozoravajući građane da ih kul fotografija može stajati života. Gradske vlasti Mumbaija uvele su zabranu sebića u 16 zona zbog niza nesreća, a zbog atraktivnog selfieja tri strane turistkinje prošloga su ljeta pale u provaliju u NP-u Plitvička jezera, a jedna je Slovakinja zbog toga poginula.

Još prije tri-četiri godine naveliko se govorilo o tzv. generaciji milenijalaca 'ja, ja, ja', onoj rođenoj između 1980. i 2000., opčinjenoj samom sobom, opisujući je kao isključenu, sebičnu, neodgojenu, politički nezainteresiranu, opsjednutu četirima mitovima: mobitelima, društvenim mrežama, glađu za novcem i strašnom nestrpljivošću. No nepregledna močvara sebića na društvenim mrežama otkriva da nije riječ samo o narcisoidnim milenijalcima nego o rastućoj narcisoidnoj japajakačkoj kulturi koja ne mimoilazi ni mlađe ni starije od milenijalaca.

Je li nas doista lupila globalna epidemija narcizma, kao što to tvrdi psihologinja Jean M. Twenge, dokazujući to istraživanjem na uzorku od 37.000 američkih studenata, po kojoj narcisoidnost od 1980. raste jednako brzo kao pretilost? Pa ako je riječ o epidemiji pretilosti, zaključuje Twenge, onda govorimo i o epidemiji narcizma. A simptoma opčinjenosti samima sobom na sve je strane, od celebrityja bez pokrića koji panično traže pozornost, do buma estetskih operacija, naročito među djevojkama, čiji se broj u Velikoj Britaniji 2015. povisio za 13 posto. Pojavom sebića naglo je porastao broj zubarskih intervencija, jer se zbog kombinacije ekstremnog krupnog plana i leće pametnog telefona zubi sebićevcima čine suviše velikima, pa od zubara traže da ih skrate. TV showovi parada su narcisa.

Celebrityji objavljuju o sebi svaku banalnu informaciju po principu da ništa nije dosadno kada si slavan, a ta se iluzija prelijeva i na anonimne japajakavce: bilježeći dosadne trenutke svoje dosadne svakodnevice dokazujete da ste i vi jako važni. Neki u Americi čak unajmljuju lažne paparazze da ih prate kako bi osjetili što znači biti poznat i slavan. Ali, kako piše Pat MacDonald u 'Narcizmu u suvremenom svijetu', oni mnogo ozbiljniji kulturološki simptomi epidemije jesu jagma za materijalnim vrijednostima ili kraće - pohlepa, pravo da uvijek budete u pravu i neporecivo pravo na priznanje i nagradu, javno nasilje i agresija prema svima koji misle drukčije, nedostatak empatije, samoreklama, pomanjkanje brige za ostale i manje interesa za očuvanje okoliša, tj. svijeta za one koji će doći poslije vas. Japajakavac će reći: poslije mene potop!

Treba li za epidemiju japajakanja zaista optužiti Marka Zuckerberga? Niz studija dokazuje da korisnici Facebooka s jače izraženom narcisoidnom osobnošću imaju više prijatelja, češće objavljuju svoje fotografije i učestalije mijenjaju status. Problem je u tome što nude nerealnu, ispeglanu sliku sebe, bacajući time druge u bed i nesigurnost. Zašto moj život nije tako lijep i tako zavodljiv kao život Maje Šuput koja pokazuje guzu osunčanu na kolumbijskom suncu? Od viška do manjka važnosti jedan je korak.

Epidemija samozaljubljenosti ipak ima malo manje veze s online, a malo više s obiteljskim društvenim mrežama. U prvoj godini života današnji klinac ima više slika od svih francuskih kraljeva zajedno. Posljednjih desetljeća djecu je trebalo odgajati na način da im roditelji jačaju samopouzdanje uvjeravajući ih u posebnost. To im, tvrdila je popularna psihologija, jača šanse za uspjeh u sve oštrijem vučjem kompetitivnom svijetu u kojem pobjeđuju samo naj, naj, naj. Inflacija odličnih ocjena zbog boljeg upisa u više škole stvarala je u mnoge djece osjećaj da su bolji i posebniji nego što doista jesu i budila nerealna očekivanja. U društvu superlativa i instant uspjeha, u kojem Indira Vladić u The Voiceu ekstatično skače sa stolca čim neki kandidat otvori usta, a Vanna se rasplače slušajući pjevanje jedne zvjezdice, svatko ima pravo vjerovati u svoju iznimnost.

Prije stotinjak godina školovalo se malo djece, odrastajući među odraslima, u obitelji ili na radnom mjestu, a danas odrastaju među vršnjacima, jer se putem mobitela i društvenih mreža druže samo međusobno. Nikada do sada mladi nisu dosegnuli 23 godine bez kontakta sa starijim generacijama, a 17-godišnjak neće odrasti ako se druži samo sa 17-godišnjacima, kaže Mark Bauerlein sa sveučilišta Emory. Današnjoj se mladoj generaciji nudi forma, a ne sadržaj, predstavljanje umjesto stvarne prisutnosti.

Ali postoji i nešto što psihologinja Pat MacDonald zove grupnim narcizmom, objašnjavajući ga primjerima ponašanja članova parlamenta ili bankarske elite, među kojima - kaže MacDonaldova - važi pravilo 'zgrabi što možeš'. To kolektivno bankarsko zgrabi što možeš nedavno je kulminiralo svjetskom ekonomskom krizom, a čim sjednu u fotelju, političarima brzo zablistaju uglancani automobili s vozačem, misle da im može proći prepisana diploma i vragolije s lažnim adresama zbog neplaćanja prireza, dopuštaju da novinari za njima ponižavajuće trčkaraju kao cucki da dobiju kakvu procijeđenu izjavu. Izborne kampanje postaju sudari ega i vatrometi uvreda. A viškom ega baš nitko ne može nadmašiti američkog republikanskog predsjedničkog kandidata Donalda Trumpa, kojega ozbiljni Psychology Today analizira kao čovjeka s narcisoidnim poremećajem osobnosti.

Opsjednut svojom slikom, što se vidi i na frizuri, on izjavljuje da će postati 'najveći predsjednik kojega je Bog ikada stvorio', da je 'najveća zvijezda društvenih medija', da gradi 'najbolji golf-teren na svijetu', ponosi se trofejnim ženama, a jednu je upoznao u reality TV showu. Za razliku od naših političara koji u imovinskim karticama vole što više toga zabašuriti i prebaciti na ženu ili mamu, Trump bjesomučno napuhava bogatstvo, pa unatoč tome što je Forbes na temelju 80 različitih izvora došao do svote od 4,5 milijarde dolara, Trump uporno tvrdi da je težak 8,7 milijardi i prijeti sudskim tužbama svima koji navode drukčije. Polemika s papom Franjom, izjave o zabrani ulaska muslimanima u SAD i žici na američko-meksičkoj granici svjedoče o čovjeku koji se ne može pohvaliti osjećajem za druge. Iako ne zna citirati Bibliju, religiozni republikanci kojima su važni Bog, brak i jeftina država sa što manje socijalnih davanja glasuju za njega. I obožavaju ga.

Zašto su sebični, bahati japajakavci ipak šarmantni? Zašto se narcisoidni antijunaci poput Silvija Berlusconija uspijevaju održati i izvući iz svake rupe, unatoč zaokupljenosti samim sobom - ili možda baš zbog toga?

Narcisi su majstori dojma. Njihovo opsesivno fokusiranje na sebe same povezuje se s karizmom, arogancija se doživljava kao smjelost koju često postižu humorom i ekscentričnim ponašanjem, objašnjava Harvard Business Review. U nezajažljivoj samopromociji oni bez osjećaja krivnje tuđe zasluge pripisuju sebi, a svoje greške svaljuju na druge. Prekrajaju povijest da operu sebe. Uspijevaju zbog čvrstog uvjerenja da su posebni i uvijek u pravu i zato što im dopuštamo da pravila i zakoni važe za nas, ne i za njih. Zbog sposobnosti da akumuliraju utjecaj i moć, uklapaju se u stereotip o vođi koji – da bi bio učinkovit - mora biti samouvjeren, karizmatičan i sebičan.

I tako: u rubrikama psiholoških savjeta stalno vam ponavljaju da 'morate prvo voljeti sebe, kako biste mogli voljeti druge'. Japajakavci to vole čuti. Ali u nekom boljem svijetu možda bi bila bliže istini ona: voliš li suviše sebe, ostat će ti premalo ljubavi za druge.