Obično čitamo da je nezaposlenost jedno od najtežih životnih stanja, uzrok propadanja, jada, nesreće. Ali naš bloger svjedoči da je na Burzi sreo i mnogo ljudi koji se ne žele predati jadu, koji su borbeni i ne daju se izbaciti iz takta. Osobe koje će hladnokrvno ispričati da su ih – ponovno – na intervjuu pitali: Gospodična, planirate li trudnoću?“ Unatoč svim upozorenjima svih udruga da se to ne smije, i unatoč najavi savjetnika sa Zavoda za zapošljavanje da je to protuzakonito. Savjetnici na Zavodu su priča za sebe i među nezaposlenima često tema razgovora: jedni hvale svoje „jer su praktični“, a drugi priznaju da se osjećaju malo čudno u tom procesu savjetovanja u kojem obje strane obično znaju da nema svjetla na kraju tunela.
Savjetnici koji vam pripadnu na Zavodu za zapošljavanje, mogu biti različite vrste. To vam je kao i sa ljudima, ima ovakvih i onakvih. Svašta čujete po hodnicima, čekajući to savjetovanje. Te ovaj je mrzovoljan, te ona se pak slijepo drži pravila, te onaj me stalno poziva na red. A druge pak strane, pitanje je koliko u nekim slučajevima savjetovanje ima smisla. Naprimjer, jedan moj kolega po burzi na nju dolazi samo zbog jednog razloga – ZET-ov pokaz. Ako je redovit na sastancima, dobiva potvrdu, i pokaz mu je besplatan. U njegovim očima, za njega je funkcija burze ispunjena. „Tlaka mi je ponekad dolaziti, za mene se posla nije našlo, a niti jedan od tih razgovora nije mi donio posao. I onda tu nešto glumimo savjetovanje, po meni nepotrebno. Ali moram doći, ako ne dođem ode mi pokaz.“ reče mi u čekaonici. Ipak dodaje kako mu je pak savjetnica genijalna, nasmijana i gotovo nikad mrzovoljna. I meni se dogodilo slično. Ne sa pokazom, njega nisam tražio. Već sa savjetnicom. Vrlo vesela i optimistična, i praktična. I u razgovoru o poslu, vrlo često odluke o budućem radnom mjestu vezuje uz sreću. Osobnu, u smislu da tu sreću valja osjetiti kada odaberete svoj novi radni put, i da je to jedino ispravno rješenje vaše nezaposlenosti.
A zanimljiva je ta sreća. I ona je postala mjerljiva prema broju zaposlenih, onih koji mogu ili ne mogu steći sredstva za životnu egzistenciju. A ako pak radite, ona se mjeri prema tome možete od svojih mjesečnih primanja u nas preživjeti tekući mjesec. I jedan i drugi parametar, neka su od osnova za formiranje izvješća UN-a o sreći. U 2016. pali smo kao društvo sa 12. mjesta na 74., na toj ljestvici. Nemali pad.
E sad, čemu se radovati kao vrli član društva, kojem želiš povećanje indexa sreće u očima UN-a? Jer sigurno, svojim bedom, dugotrajnijim nezaposlenjem, nemogućnošću da se osjećaš korisnim, stvaraš negativni prosjek. A baš bi onako, zbog boljitka i prosperiteta svekolike nam okoline - bio sretan. Pa da i ta tvoja sreća pomogne, tom napaćenom društvu koje sada još i na nekoj tablici sreće udaraju i ponižavaju. A nije da ne bi pomogao, da se takvo što ne događa. Što je djelić tvoje sreće, za pravu stvar?
U svom jučerašnjem interwievu Večernjem listu, psihologinja prof.dr. Ljiljana Kaliterna Lipovčan, voditeljica Centra za istraživanje kvalitete življenja Insituta Ivo Pilar, navodi upravo kontinuirano nerješavanje problema nezaposlenosti, kao jedan od naših najvećih društvenih problema. Pa se broj nezadovoljnih u nas, umjesto da se s godinama smanjuje, povećava. A time i na taj negativni trend sreće na onoj tablici.
I što sad? Kako da mi u toj vojsci nezaposlenih pomognemo? Jer, zasigurno smo mi za taj niski indeks sreće najviše krivi. Evo naprimjer, spominjali smo u ovom blogu natječaje. Postoje li? Postoje. Uskraćuje li nam pravo da se na njih prijavimo? Ne uskraćuje. To što su tu i tamo, većinom nerijetko već određene osobe koje natječaj dobivaju, to je zasigurno samo naš dojam. Nedokazana tvrdnja posve. Jednostavno, dio našeg upornog odbijanja da se osjećamo sretnima.
Evo još jednog dokaza našeg smišljenog plana, da cijelo društvo srušimo na tablici sreće. Kako bi rekao moj prijatelj iz Runovića, digod se čak i dogodi da dobijete šansu da vas pozovu na testiranja, na razgovore, pa prođete neke krugove. No tu se vidi naša perfidnost, cjepidlačenje, ma budimo jasni - inizistiranje na našoj osobnoj nesreći. Jer kako drugačije tumačiti slučaj mlade, zdrave, obrazovane i sposobne diplomirane ekonomistice, koja prepričava svoj nedavni šok intervjuom za posao kolegi po burzi. Onom sa ZETovim pokazom, sa početka bloga, ako ste na njega zaboravili. Još je tu, i sluša pozorno.
Prijavila se dakle gospođica F. na natječaj, koji je vidjela na oglasnom prostoru Zavoda za zapošljavanje. Sve potrebne uvjete zadovoljava, a ponuda joj se učinila izvrsnom. Ponada se i vrlo sretna preda svoju dokumentaciju. I pozove ju poslodavac da pristupi testiranju. Ona, puna optimizma obavi testiranje. Uvjerena da je dobro sve prošlo. I bi tako. Pozovu je u drugi krug, zapravo samo polufinale. Razgovor sa poslodavcem. I sve super. Poslodavac postavlja pitanja, zeznuta, ali ona zna odgovore. Motivacije joj ne manjka. I kada je već pomislila: „Sjajna si bila, bravo, mala!“, eto ti još samo jednog pitanja za kraj. „Recite mi gospodična, možda je malo neugodno pitanje, znam da možda ne bi trebao pitati…“, sramežljivo će poslodavac. „Ma, dajte samo pitajte, bolje da sve sada raspravimo, da nema dvojbi gospodine.“, samouvjereno će mlada dama. „Ok, da ne okolišam, planirate li trudnoću?“, pita on ipak. I onda, muk. Gospodična je čula da su ovakva pitanja ženama pri zapošljavanju moguća. O tome se godinama vodila rasprava u javnosti, mediji su bili prepuni onih koji su upozoravali da se to ne smije događati, udruga koje su bjesnile tvrdeći da se time žene dovode u neravnopravni položaj. Predstavnici udruga poslodavaca pak obećavali su mijenjamo se i mi, dajte nam vremena. Ali, gospodična je mislila da je to stvar prošlosti. Na ovu vrstu pitanja upozorili su je i savjetnici u Zavodu. Da, doista savjetnici imaju informacije, koje vam mogu biti korisne. I treba ih u tom smislu iskoristiti i onkraj čuvanja raznih zetovih pokaza. I reći će vam da na tako intimna pitanja, poslodavci nemaju pravo. Ima još takvih osobnih pitanja, od seksualne orijentacije, preko vjeroispovjesti, koje poslodavac nema prava propitkivati. E sad, zakon je na njenoj strani, savjetnica ju je poučila, ali to ipak čini se ništa ne vrijedi. Jer gospon poslodavac, svoje je pitao. On ima računicu, u kojoj se vrijeme više od 1 godine provedenog na porodiljinom, njemu poslovno ne isplati. I on pita.
Gospođica F. u svom tajacu ostade nekoliko trenutaka. Nije planirala trudnoću u skorijim godinama. Ali ne misli da se to njenog potencijalnog poslodavca na bilo koji način tiče. „Hvala vam lijepo na mogućnosti na razgovoru.“, reče mu gospođica F., digne se i otiđe s nedovršenog testnog intervjua. Kolega po burzi i ja se pogledamo. Bi li mi isto napravili, vrzma nam se po glavi obojici. Ali ne moramo o tome brinuti, nismo žene. Nas takva diskriminacija ne brine. A one se sa njom susreću nerijetko. Zato što postoji skepsa prema mogućnost da žene mogu nekoliko stvari odjednom, iznijeti trudnoću, roditi, biti majka, i istovremeno biti i poslovna žena. Ponekada imam osjećaj da se ponašanje društva po pitanju trudnoće i poslovne žene, zapravo bazira na frustraciji muškaraca da oni toliko stvari istovremeno doista ne mogu furati. Mi smo veliki frajeri, posao i njoj pripadajuća karijera nas čini strano uspješnima, priznatima u društvu. Tko je kao mi. A onda, pored nas to krhkije biće od muškaraca, sve to isto radi, a uz to još i rodi. I počesto je slabije za isti posao plaćena od nas muškaraca. Gospođica F. nas dvojicu je na kraju zadivila. Iako bi netko mogao primijetiti da je upala u onu statistiku onog indeksa sreće s početka priče.
Sigurno sada postoji neki jako sretan, kivan što mu vojska ovakvih nesretnih ljudi kvari dojam sreće. Njemu dobro, i uvjeren je da bar na toj tablici zaslužuje visoko mjesto, ali ne ide. A nije da to mi namjerno. Evo, stvarno sreću u tom smislu prizivam, i rado bi je kao obol prosperiteta našeg društva ponudio. Siguran sam da u tome nisam jedini. Uostalom gospođica F. i kolega po burzi kažu mi da oni jesu sretni, ako to nekome nešto znači. Svoji su, i takvi namjeravaju ostati. A dok su svoji, sretni su. I eto ti indeksa sreće.
P.S. Razmišljam post festum i o onih 1000 eura za svaku novu bebu, rođenu u nas. Kako je sada sva kuknjava i motika oko toga što ona znači, što je rekao prvi potpredsjednik jučer, pa nam danas ministrica mu resora sve rastumačila, možda je ovo sa poslodavcima rješenje? Mislim samo tren, možda u opće nije glup prijedlog. Eto, odredi se da tih 1000 eura odlazi trudnim poslovnim ženama. Ali da se oni isplate po saznanju za trudnoću, iz praktičnog razloga. Jer onda poslovna žena može do svog poslodavca, odmah po saznanju da je trudna. I onda sve to njemu lijepo kaže, bez stresa, i odmah mu uz to doda kuverticu sa tisuću eura. I eto ti poticaja.
