Majstor KUNG FU CHA ZOVE NA ČAJ

Ovaj zagrebački majstor od čaja čuđenje je i Kinezima i domaćinima

09.01.2016 u 08:00

  • +10

Ritual čaja

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Privatni album Đorđe Cvijić

Bionic
Reading

Jeste li za čaj? Iako smo u hladnim zimskim danima pa ovakvo pitanje i ne zvuči baš totalno neuobičajeno (u svim drugim slučajevima regija smo kad se čaj pije samo kad smo bolesni) kad ga postavi Đorđe Cvijić ono je nekoliko svjetlosnih godina daleko od srkanja iz automata pripuštene vrele vode u koju smo dvjesto na sat provukli kesicu i pustili je da nam pusti nešto mirisne boje u šalicu. Kad vas Đorđe pozove na čaj, onda je to pravi obred, znakovit i smirujući u svakom od trenutka što se nižu od okupljanja preko pripremanja do ispijanja

Taj čili šezdesetpetogodišnji meteorolog iz Nove Gradiške ima jedinstvenu titulu kojom se malotko može podičiti u ovom dijelu svijeta, on je iliti učitelj-majstor čajne ceremonije gongfu cha ili kung fu cha, vještine baštinjene na Dalekom istoku, a svoje umijeće ove je nedjelje u 10 sati (10. siječnja) odlučio darovati prijateljima i zainteresiranima pozivajući ih u Zagrebu na čaj u Kući aikida, u Koturaškoj 1, sjeverno od Koncertne dvorane Lisinski. Dress code je jednostavan: kako došli, dobro ste došli, sjedi se na tatamiju i jastuku bez cipela, a sve što trebate ponijeti je svoju najdražu šalicu za čaj.

'Ili barem najljepšu!' kaže Đorđe, koji sam sebe u šali naziva Đorđe od Čaja. Njegova priča gotovo je jednako tako zanimljiva koliko i ona o drevnom duhovnom umijeću pripravljanja čaja.

'Radeći kao meteorolog ispod i na planini Psunj, imao sam dosta slobodnoga vremena koje su ispunjavale meditacija, čaj i knjige. Tako mi se i život otvarao i kretao u tom smjeru. Čaj sam zavolio ovdje kod nas, ali sam se sa svom sofisticiranošću pripreme, pribora, načina i vrsta čaja susreo tek u Americi u kineskoj populaciji. Slučaj je htio da su neki od mojih prijatelja kineskih redovnika budizma chan bili ljubitelji i majstori čajne ceremonije. Tako su me spontano prihvatili kao šegrta, a nakon više od desetak godina proglasili i nasljednikom te vještine ili majstorom kung fu cha. Molim da se zna da izvan kruga čajoljubaca to ni nema nekakvo značenje', priča Đorđe.

'Titula majstora ceremonije kung fu cha izaziva više simpatije i čuđenja na Istoku (Tajvan, Malezija) doli na Zapadu. Naime svaki puta kad u nekoj prilici na istoku mene predstavljaju kao majstora čaja, to izaziva čuđenje. Stekao sam dojam da je to najviše stoga što ja nisam čak ni Kinez!', priča Đorđe čija su putovanja u zemlje čaja u uvijek povezana s meditacijskim povlačenjima (intenzivnom praksom meditacije i šutnje u trajanju od sedam dana pa sve do tri mjeseca).

S tih putovanja donosio je i iskustva čaja, pribor i čajeve i polako u Hrvatskoj stvarao krug prijatelja ljubitelja čaja i druženja uz čaj. Dobar dio egzotičnoga pribora za čaj darovao mu je prijatelj Vjeran Friščić boraveći u Kini kao trener tenisa gdje je i sam postao čajoljubac, ali s Đorđem i pronositelj posebnog čajnog ekumenizma.

'Vjeran mi je jednoga ljetnoga dana uzbuđeno rekao da je pronašao grupicu ljudi koji organiziraju meditacijska povlačenja u benediktinskim samostanima otocima Ugljanu i Košljunu. Dolazak novoga Pape, ovdje od milja nazvanoga Franjo, ovom je njihovom razumijevanju i pokušaju korištenja tekovina drugih civilizacija i naroda dao dodatan poticaj i potvrdu i tako nas eto gdje zajedno pijemo čaj ni ne osjećajući drugačijima ili misleći drugačije. Tako je čaj ponovo postao poveznica Istoka i Zapada – 'njih i nas', gdje god takva podjela postoji. Tako su tradicija, kultura i duhovna saznanja postali poveznica, a ne predmet manipulacije 'naših i vaših', kojom se i drže u neznanju po logici uvijek 'naši'', govori Đorđe kojemu je ovo treći put da organizira ceremonijal čaja u Kući aikida u Zagrebu.

Druženje uz čaj održavalo se ranije i u budističkoj zajednici i Teniskom klubu Šalata, nekim unajmljenim dvoranama i u privatnim kućama u krugovima prijatelja. Čajnu ceremoniju Đorđe je priređivao i u desetak drugih hrvatskih gradova.

'Uvijek se okupilo dovoljno ljubitelja čaja i uvijek je atmosfera bila ugodna. Kako ja sa svojih putovanja, ali i od prijatelja dobijem svježe i kvalitetne čajeve, a pritom koristim rijetko kvalitetnu vodu (meku tj. s malo minerala i svježu vodu iz planine Psunja), reakcije su uvijek pozitivne', priča Đorđe nenametljivo mi držeći kratki tečaj o biljci i specifičnostima drevnog istočnjačkog rituala.

'Tisućama godina čovjek Istoka uživa blagodati toga napitka bogova, prožima njime najintimnije trenutke svoga življenja, krati ih, uljepšava, obogaćuje, produbljuje. Cijele civilizacije njime su obilježene, utkan je u njihove običaje, kulturu, umjetnost, ekonomiju... U zemlji u kojoj je otkriven po njihovoj predaji prije skoro pet tisuća godina i čije je ime postalo sinonim za čaj - Kini, jutarnji pozdrav poznaniku prijatelju jest: Jesi li već popio svoj čaj? Kažu da ondje postoji preko osam i pol tisuća vrsta čaja. A sve te tisuće različitih vrsta potječu od jedne jedine biljke: kineske kamelije (Camelia sinensis). Ovisno o načinu obrade listova i fermentaciji, možemo ugrubo za potrebe nas zapadnjaka pojednostavljeno predstaviti u tri grupe: crni (fermentirani), zeleni (nefermentirani) i ulong, koji je između ove dvije osnovne grupe. Putovao je čaj morima i zbog njega su se gradili sve brži jedrenjaci vodeći prave bitke u transportu. Putovao je i kopnenim putem, karavanama po bespućima Azije. Došavši tako preko Koreje u Japan, potpuno se udomaćio i s meditacijom je utkan u povijest, kulturu, religiju, umjetnost, življenje. Kao lijek je i došao u Europu početkom sedamnaestoga stoljeća, ali je njegova popularnost ubrzo prerasla tu namjenu', priča Đorđe dodajući kako je velika razliku između kineskog (kung fu cha) i japanskog (cha no ju) čajnog ceremonijala.