PIŠE: MARKO SANČANIN

Nova godina koja je napokon vratila Zagrepčane na ulicu

02.01.2014 u 15:30

  • +26

Doček Nove godine u hrvatskim gradovima

Izvor: Pixsell / Autor: Pixsell

Bionic
Reading

Sasvim neočekivano, recesijski novogodišnji doček na zagrebačkim centralnim ulicama i trgovima, mogao bi se ocijeniti 'raskošnijim' od prethodnih, za mnoge ekonomski izvjesnijih i za Grad gospodarski blagorodnijih, godina. Ali ta raskoš nije nužno opreka recesiji jer se nije radilo o raskoši na kakvu obično mislimo – onu skupih provoda, blještavih kostima i oblapornih bakanalija

Istina, bilo je i takvih šepurastih prizora: bosonoga zlatna mladež koja posrće i traži otkinutu potpeticu pred vratima limuzine, usamljeni političar na hrastovom šanku božićne brvnare okružen prijeteljima iz osiguranja, privatne zabave u zamračenim izlozima kafića u čijem se polumraku nazire drmusanje debelih bijelih vratova i svjetlucavog nakita. Ali svi su oni bili utopljeni u sveopću raskoš drugog tipa, raskoš urbanog mnoštva i socijalnog iskustva.

Ranijih bi se godina, proslava koncentrirala oko javnih događanja, ali ništa drugo nije bilo otvoreno. Čim bi se odmakli od glavnog trga, prizori pustih ulica i pokojeg kafića sa snagatorom u kožnoj jakni koji dahće na ulazu, slali bi jasnu poruku da večeras to nije grad za običnog građanina koji je došao u centar sjesti i popiti piće. Jedino je mogao cupkati na glavnom trgu i piti pivo iz plastike, a kad se završi koncert ići kući.

Ove godine, sasvim drugačiji prizor: bakice koje pod dekicama piju čaj s rumom, pored njih mame koje su posjedali svoju djecu ispod grijalica dok tate čekaju kolače u slastičarnici, raspjevana mlađarija u redu za kuhano vino. Pravi vatromet od večernjih toaleta, sindikalnih kaputa, zlatnih potpetica, bakandži, olinjalih lisica, skijaških tehno jakni, leptir mašni, torbica na šljokice i platnenih vrećica. I svi nasmijani.

Radi li se radi o neimaštini koja je donjogradske kafandžije natjerala na povećani rad i uslužnost, gradskim komunalcima koji već desetak godina bez ikakvog (javnog i transparetnog) prostornog koncepta i kulturnog smisla transformiraju centar grada u tradicijski pastiš ili je prostorna vitalnost Donjeg grada, humano mjerilo i autentična invencija Lenucijeva urbanizma jednostavno učinila da se te večeri svi sjatimo tamo gdje nam je i mjesto - na ulicu.