Je li njemačka kancelarka Angela Merkel doista odustala od dolaska na proslavku ulaska Hrvatske u EU zbog Josipa Perkovića? Tako glasi pitanje koje je obilježilo protekli tjedan u Hrvatskoj, o kojemu su ispisani brojni novinski tekstovi i napravljeni intervjui, što između ostaloga pokazuje koliki je značaj Njemačke u percepciji hrvatske javnosti, a vjerojatno i naroda. Početkom devedesetih – kada je Josip Perković postao jedan od ključnih ljudi hrvatske obavještajne zajednice – u Lijepo našoj se pjevalo 'Danke Deutschland', slavilo se posebice Hans-Dietricha Genschera zbog njegove podrške hrvatskoj neovisnosti, a Hrvati i Nijemci proglašavani su bratskim narodima.

Iz perspektive mnogo većeg i moćnijeg naroda, Hrvatska je svakako bila prijateljska zemlja, a hrvatski gastarbajteri dobri radnici, no kako je Njemačka jedna od onih zemalja svijeta čije nacionalne mijene imaju globalne posljedice, Hrvatska nikad nije bila dovoljno značajna da posve okupira pozornost najfascinantnije europske sile. Zato se njemački mediji nisu baš previše interesirali za slučaj Josipa Perkovića, izvještavajući više o globalnim temama poput skandala oko američke tajne agencije NSA ili nacionalnim kao što su nadolazeći parlamentarni izbori, na kojima se Merkel smiješi treći mandat na čelu 'slučajnog imperija', kako je nedavno Njemačku nazvao Guardian. Povjerljivi izvori iz njemačke diplomacije su za tportal objasnili da je kancelarka Merkel otkazala dolazak u Zagreb ne zato da bi poslala poseban signal ili opalila pljusku, nego zato što jednostavno ima važnijeg posla, koliko god to bilo teško čuti nekima u Hrvatskoj.

I doista, Njemačka se trenutačno bavi spašavanjem eurozone i zajedničke europske valute, istovremeno pokušava uspostaviti bolje i isplativije odnose s Kinom, dok je u odnosima s Rusijom nastalo 'ledeno doba' (konstatirao je tjednik der Spiegel). Ukratko, Njemačka je svjetski igrač, čija moć dolazi iz dva osnovna izvora: prvi je uspješna ekonomija, a drugi Europska unija. Jer ideja europskog ujedinjenja je nezamisliva bez upliva i sudjelovanja Njemačke, koja ju je prigrlila nakon katastrofe Drugog svjestkog rata. EU postoji zahvaljujući ljudima poput njemačkih kancelara Konrada Adenauera i Helmuta Kohla, koji su često djelovali kao pokretačka snaga europskih integracija, većinom u kombinaciji s tada aktualnim francuskim predsjednikom.

Uopće se ne može precijeniti važnost koju ideja ujedinjene Europe ima u suvremenoj Njemačkoj, i to zahvaljujući onome što je Hitlerov nacizam učinio ovoj državi, a onda i ona cijelom svijetu od 1939. do 1945. Nijemci su veliki narod (trenutno ih je oko 80 milijuna, s time da se procjenjuje kako će ih 2050. biti tek 60 milijuna!) s velikom poviješću i kulturom, koji je u jednom trenutku otišao do srca nezamislive tame, od čega se i danas na neki način oporavlja. U njemačkom jeziku, poznatom po svojim dugim riječima, jedna od ključnih je 'Vergangenheitsbewaeltigung' iliti 'procesuiranje prošlosti', odnosno raščišćavanje svih mrlja, zločina i pogreški nacionalne historije, što se već desetljećima kroz znanost i javnu raspravu te obrazovni sustav, odgovorno i čini.

Za razliku od skoro svih ostalih velikih država svijeta, a i onih manjih koje imaju zločinački dossier, Njemačka se nakon nacizma odlučila ne samo suočiti sa svojim zločinima, nego se suočavati konstantno kako ih ne bi zaboravila, a također i iskupiti se žrtvama koliko je to novčano uopće moguće. Dovoljno je posjetiti potresni i nelagodni spomenik žrtvama Holokausta u Berlinu da se vidi kako Nijemci razumiju kakvu odgovornost imaju prema vlastitoj najgoroj povijesti, baš zbog drugačije budućnosti.

No nakon Drugog svjetskog rata Njemačka se uzdigla i gospodarski; iz pepela totalnog vojnog poraza i bombama sravnjenih gradova narasla je moćna industrija, zahvaljujući njemačkom poslovnom znanju i američkoj novčanoj pomoći poznatoj pod nazivom Marshallov plan. Već krajem pedesetih počelo se govoriti o 'njemačkom gospodarskom čudu', a šezdesetih su u Njemačku počeli pristizati radnici iz drugih država, napose Turske i Jugoslavije, bez kojih se ne bi mogle zadovoljiti potrebe njemačke industrije za radnom snagom. To je bio i početak Njemačke kao useljeničke države, pa danas u Njemačkoj žive milijuni ljudi emigrantskog porijekla, a intergracija je uvijek zapaljiva medijska tema.

O njemačkim kulturnim, sportskim i ostalim postignućima se manje-više sve zna, a i previše ih je da bi se nešto pošteno moglo izdvojiti. Nema sumnje da će ih biti još i u budućnosti, u kojoj će Europa igrati onoliko važnu ulogu koliko snažna bude Njemačka. Ona je svoju novu vrstu moći, koja ne ovisi o oružju, možda najbolje pokazala u jesen 1989, kada je mirno pao Berlinski zid, što je bio signal za pad cijelog istočnoeuropskog komunizma, i to skoro bez ispaljenog metka.