Mučna priča Josipa Stanića datira iz ratne 1992. kada mu je u srpskom raketiranju u podrumu kuće preko puta Osnovne škole Hugo Badalić, u Kuhačevoj ulici slavonskobrodskog naselja Jelas izginula cijela obitelj: djeca Andrijana, Dalibor i Marinko, trudna supruga Željka i majka Kata, podsjeća portal Sbplus.hr. Tog 3. svibnja 1992., poginulo je šesnaest Brođana, od toga šestero djece, a teško je ranjeno trideset Brođana te još toliko lakše.

Tada se Josip Stanić zvao Sreto Marinković, koji je lud od boli zbog gubitka svoje obitelji, odmah nakon pokopa preko mosta otišao u Bosanski Brod gdje su mu bili brat i otac te se priključuje HVO-u. No duševni nemir ga ponovno vraća u Hrvatsku i priključuje se Hrvatskoj vojsci, ali ni to mu ne pomaže odagnati misli o velikom gubitku koji je pretrpio.

Razmišlja o sebi i zaključuje kako se čovjek kojeg zadesi takva sudbina nikako ne može zvati Sreto, jer daleko je on od sretne osobe.

Prezime mu je također teret. 'Svi Marinkovići za mene su mrtvi. Djeca, žena i majka ubijeni su i pokopani pod tim prezimenom. I otac i brat, Marinkovići, za mene su mrtvi. Odlučio sam krstiti se, uzeti mamino djevojačko prezime. Stanić. Ime nisam birao, nego kad je velečasni Marko Majstorović čitao katolička imena i došao do Josip, rekao sam 'Stop! To je moje novo ime', ispričao je SBplus portalu Josip Stanić.

Nakon što je rat završio, ovog nesretnog čovjeka uselili su u 'srpsku kuću' u Poljancima iz koje se morao iseliti. Životarenje u Poljancima, piše SBplus, potrajalo je pune dvadeset dvije godine. Kako bi 'gazdi' u Poljancima platio naknadu za korištenje sobička u koji se smjestio nakon što mu je prestalo pravo korištenja dodijeljenog mu kućerka, i kako bi, uz skromnu naknadu koju prima na ime troje poginule djece, mogao preživjeti, Josip pomalo radi po selu – popravlja strojeve, traktore, obrađuje zemlju… Mirovinu nije tražio.

Prije dvije godine, slavonskobrodski gradonačelnik Mirko Duspara obećao mu je riješiti stambeno pitanje.

Nedavno su ga pozvali na sastanak u Gradsko poglavarstvo. 'Ja došao. Kažu – evo ima jedan stančić koji možeš dobiti na korištenje pa ako hoćeš… Nisam znao, nisam mogao ništa reći, progovoriti. Teško je to. Tko se mene još u ovih dvadeset godina sjetio. Mislio sam, Duspara bio u Poljancima, nešto rek'o da nešto kaže i otiš'o. A sad… Kažu oni meni neka dobro razmislim. Uvjeti nisu loši, trebam plaćati zaštićenu najamninu što nije puno jer je stan malen. Ne žalim se, meni je više nego dovoljan', kaže Josip Stanić.

Prije dva tjedna, uselio je u posve renoviran i namješten stan od petnaest kvadrata. Suho mu je, nema vlage. Toplo. Čisto. Sve je novo. Sve osim par uspomena iz rata i kartonske kutije u dnu koje su dokumenti i obiteljske fotografije iz razdoblja kad mu je sretnim obiteljskim životom bilo opravdano ime Sreto, epilog je ove potresne životne priče koju je objavio SBplus.hr.