Kako su nas prijatelji i rodbina prodali u roblje

Hrvatski Crveni križ, uz potporu i suradnju Međunarodne federacije društava Crvenog križa i Crvenog polumjeseca (IFRC), i dalje vodi kampanju Red Bell – Crveno zvono, kojoj je 'zadaća' podignuti svijest javnosti o trgovini ljudima, iskorištavanju i ropstvu koje žrtve podnose. O postojanju, a vrlo često i zastrašujućoj blizini u kojoj se odvijaju tragične sudbine ljudi koji završe kao 'bijelo roblje', ne želimo gotovo ni razmišljati. To ne znači da se ne događa, i u Hrvatskoj i u zemljama oko nje. Bez obzira što se zemljopisno nalazimo usred civilizirane Europe, a, evo, napokon i politički, pojedine nesretnike u ovaj pakao gurnu čak i članovi njihovih vlastitih porodica ili bliski prijatelji

Zemlje EU su među najčešćim odredištima žrtava trgovinom ljudima, pa evo i dijela tekovina koje nam ujedinjenje donosi. 'Prisilna prostitucija, ilegalna posvojenja, prisilno prosjačenje, radno iskorištavanje, iskorištavanje osoba s invaliditetom, prisilni brakovi, dječja prostitucija, prisila djece na prosjačenje, samo su dio široke lepeze načina ugnjetavanja ljudi za osobnu korist, i neinformiranost nam je jedan od jačih protivnika, a kriminalcima saveznika. Glavna karta na koju oni što se bave ovim 'poslom' igraju i jest neinformiranost, i nebriga okoline za svoje bližnje', zaključila je Nives Vudrić iz HKC-a, koja nam je kao podsjetnik na to kako je lako zalutati u ovaj svijet poslala svjedočanstva mladih ljudi kojima se dogodilo upravo to – preko rodbine i bližnjih u bijelo roblje. Sva su imena zbog zaštite žrtava izmijenjena.

'Ime mi je Leonora, imam 19 godina. Već s dvije godine moji su se rastali, otac je ostao na Kosovu, a ja i majka otišle u Njemačku, gdje sam živjela do 2006. kada me otac pozvao u posjet. Naravno, rado sam prihvatila, ali već nakon kratkog vremena me počeo fizički i psihički zlostavljati, ograničavati mi kretanje i zaključavati me u sobu. Nakon nekoliko tjedana odvezao me u šumu i doveo tri muškarca koji su me silovali pred njegovim očima i za to mu platili. Nakon toga, postalo je redovito. Ubrzo me prisilio i na udaju, a koliko mi je poznato, zapravo me doslovno prodao, za neku svotu.

Ni u muževoj obitelji nisu me štedjeli. Psihičko zlostavljanje, prisilan rad, ograničeno kretanje, brzo sam i zatrudnjela. Odlučila sam tada spasiti sebe i dijete daljnje i neizbježne muke, i pod svaku cijenu pobjeći. Slučajno sam vidjela gdje su mi sakrili putovnicu, ukrala je i sakrila u vrtu, i jedne večeri, kad su svi spavali, pobjegla sam', priča ova hrabra mlada majka. 'Bježala sam za Njemačku i stigla do Zagreba, međutim bez vize sam nekoliko puta u godinu dana vraćena s granice, i sve to vrijeme provela sama s djetetom u RH. Na kraju je majka poslala obiteljske prijatelje da dođu po mene autom. Na graničnom prijelazu Macelj, iz straha da će me ponovo vratiti, nisam pokazala putovnicu, već samo iskaznicu socijalnog osiguranja iz Njemačke. I sada, nakon četiri godine još uvijek pokušavam zaboraviti sve što sam proživjela i trudim se zaštititi svoju kćer od slične sudbine', završava Leonora.

Profesionalni 'dobročinitelji' – Volodja i Natalija

'Bila sam sa svojim prijateljicama na ljetovanju na Crnom moru gdje smo prvo upoznale 'simpatičnu' Marinu. Sve je počelo jednom pričom o lošim plaćama kada nam je ponudila broj telefona njenog prijatelja za posao u inozemstvu. Po povratku u Kijev nekoliko sam ga puta nazvala i djelovao je toliko ljubazno da sam uspjela nagovoriti sestru da krene sa mnom. Poslao nam je čak i 800 eura za avionsku kartu čim smo mu javile kako smo izradile vize za Bugarsku, gdje je bio dogovor da ćemo se naći kako bi nam 'sredio' papire za Sloveniju. Možda će vam se činiti da sam bila lakovjerna, no morate razumjeti da smo zarađivale šezdesetak eura mjesečno, živjele smo s roditeljima kojima je mirovina iznosila nekih 100 eura, a imamo i mlađeg brata kojeg treba školovati. Kad vam u takvoj situaciji netko ponudi posao u Europi, i to 700 eura za poslove čišćenja, ne razmišljate previše o tome da bi vas moglo dočekati nešto posve drugo.

Volodja i Natalija nam nisu branili izlaske, dapače, svakodnevno smo dobivale džeparac i izlazile. Međutim putovnice koje su nam nabavili su bile 'šala', nisu čak imale ni naše slike. Sestra je s Natalijom otišla kupiti periku i tad mi je po prvi puta nešto bilo sumnjivo i, kako sam se i bojala, Slovenci su nas uhvatili, a mi se držali priče da Nataliju ne znamo, već da smo platile prijevoz iz Srbije. Kako smo se na ispitivanju držale dogovorene priče, Natalija je puštena, a mi smo odvedene u pritvor gdje smo provele cijelu noć. Shvatile smo da bi Natalija stala uz nas da je sve u redu, da ne bismo trebale lagati i da smo izbjegle nešto opasno. Dogovorile smo se istražnom sucu reći istinu bez obzira na posljedice i ta nam je odluka spasila život. Kad su mi rekli što bi nam se dogodilo da smo prešle granicu nisam mogla vjerovati. Za takve priče čujete, ali nikad ne pomislite da bi se nešto slično moglo dogoditi vama. Odlučila sam da ću kad se vratim kući svima reći što nam se dogodilo i upozoriti ih na opasnost koja ipak vreba nad svima nama.'

I drugi slučaj, momka koji je ostao bez roditelja, završio je gadno opet zbog 'bližnjih'. Ovaj put njegovih bliskih prijatelja. 'Živio sam i odrastao u jednom većem hrvatskom gradu. Stroge roditelje, koji su često mene i brata fizički kažnjavali, i nakon čije smrti sam naslijedio stan u kojem sam godinama živio zamijenili su mnogo gori ljudi. Kako nisam mogao pronaći stalni posao, raznosio sam letke i tako zarađivao za život. Jednom prilikom sam susreo prijatelja iz školskih dana koji mi je ponudio posao u njegovoj autopraonici. Bio sam presretan i odmah prihvatio. S obzirom da mi je stan dosta star i trebalo ga je renovirati, ponudio mi je pomoć. Podigao sam hipoteku i novac predao gazdi koji se brinuo o preuređenju. Za to vrijeme sam živio kod njega na tavanu na madracu. To su goli zidovi s prozorima, no vrata i grijanja nije bilo. Možete zamisliti kako mi je bilo zimi.

Kao da nije bilo dosta, prijateljev otac, gazda, postao je neizdrživ, a ispostavilo se i nasilan agresivac 's pokrićem'. Tukao me i vrijeđao, nikad ništa nije mi platio. Nije mi davao ni za hranu, ipak, njegova žena bi mi se povremeno smilovala i donijela nekakav sendvič. Fizičko je zlostavljanje postalo neizdrživo. Gasio je cigarete po meni, skidao me i u praonici prao mlazom hladne vode, a on i njegov sin bi me vrijeđali i ismijavali. Znao je da se bojim pasa i zato je često dovodio svog vučjaka i huškao ga na mene. Uperio mi je jednom i repetirao pištolj u glavu. Zašto nisam pobjegao ili pozvao pomoć kad sam povremeno smio otići do dućana – pitaju me svi - nisam se usuđivao, jedini je odgovor. Ne samo da je prijetio meni, nego je prijetio da će ubiti i mog dvogodišnjeg nećaka. Živio sam godinama u strahu sve dok netko nije pozvao policiju. Nakon svega ovoga, ja još sada moram na sudu dokazivati da sam radio pod prisilom!'U sklopu kampanje Red Bell - Crveno zvono, u suradnji s Canonom i Zborom fotoreportera Hrvatske, otvoren je i fotografski natječaj na ovu temu. Nagrade autorima, a prijaviti se mogu svi punoljetni građani RH, bit će dodijeljene 15. rujna. Sve pojedinosti natječaja može se pronaći na službenim stranicama HKC.