Bio je to zasigurno jedan od najbizarnijih znanstvenih pokusa, ako se to može nazvati znanošću. Godine 1962. američki psihijatar Louis West ubrizgao je slonu zvanom Tusko iz zoološkog vrta u Oklahoma Cityju 297 miligrama LSD-a, psihodelične droge poznate po radikalnom mijenjanju svijesti, uključujući halucinacije. Količina je bila trideset puta viša od doze za organizam slonovskih dimenzija te je jadni Tusko brzo podivljao, izbezumljeno podvriskivao i za manje od dva sata uginuo.

Od 1938. kada je kemičar Albert Hofmann iz švicarske tvornice lijekova Sandoz slučajno sintetizirao LSD iz lizerginske kiseline dobivene iz plijesni raži, njime se pokušavalo eksperimentirati na ribama, delfinima i majmunima, ali nikada na slonovima i ne na takav drastičan način.

Javnost se, dakako, digla na noge. West je navodno želio ispitati uzbuđeno stanje slonova uoči parenja pod pritiskom visokog rasta spolnih hormona, no takav neznanstven čin neodgovornog liječnika bacio je sumnju i ružno svjetlo na dotadašnja istraživanja učinkovitosti LSD-a u liječenju različitih duševnih stanja. Ova droga utječe na živčani sustav na način da mijenja doživljaj stvarnosti; iskrivljujući percepciju stvara iluzije i blještavu viziju svijeta u kojoj se čini mogućim sve, pa i let s petog kata. Neke od tih osobina ispitivale su se u liječenju ovisnosti, strahova, shizofrenije, opsesivno-kompulzivnog poremećaja, depresije, autizma, straha od smrti neizlječivih bolesnika, kao i studiranja kreativnosti i duhovnosti zdravih umjetnika, znanstvenika i studenata teologije.

Westov 'hokus-pokus' dogodio se u predvečerje hipi pokreta i u vrijeme Vijetnamskog rata, zbog čega su neki sumnjali u prikrivene motive tog navodnog suradnika CIA-e, uključujući ispitivanje mogućnosti kontrole misli i ispiranja mozga. U to vrijeme LSD je bio legalan. Namijenjen korištenju u psihijatriji, iz laboratorija je pobjegao u kontrakulturu postavši politizirani pojam za buntovnički psihodelični otpor establišmentu i ratu, opjevan u rock operi 'Tomy' i mjuziklu 'Kosa'. Neki se još možda sjećaju 'kraljice tripa' Tine Turner iz 'Tomyja', kako glavnog junaka odvodi na divlje putovanje, u čaroliju euforičnog izvantjelesnog iskustva. Ili songa 'Šetnja svemirom' iz 'Kose', čiji stihovi veličaju LSD-trip na kojemu kosmati buntovnici 'ponovno otkrivaju osjećaje' snivajući na javi uz 'široko, široko, široko otvorene oči'. Tih godina LSD je pustio iz boce Dionizijskog duha, neprimjerenog puritanskoj Americi.

No 1970. predsjednik Nixon zakonski je zabranio korištenje najvećeg broja psihodelika u bilo kakve svrhe, pa tako i LSD i psilocibin, psihodelični alkaloid prisutan u tzv. psilocibinskim gljivama koje se ne nazivaju bez razloga magičnim, čarobnim ili ludim. Koristio ih je još stari meksički živalj tijekom šamanskih obreda, a (zapadna) medicina ih je počela istraživati pedesetih godina. Između 1953. i 1973., američka federalna vlada uložila je četiri milijuna dolara u 116 istraživanja LSD-a s više od 1.700 ispitanika. Rezultati su uglavnom bili pozitivni, no onda je sve stalo puna tri desetljeća, a nekada popularni psihodelici zaboravljeni su.

'Osjećao sam se poput arheologa koji otkriva zakopano blago', opisuje nastavak istraživanja Stephen Ross, profesor psihijatrije na Njujorškom sveučilištu i stručnjak za borbu protiv zloporabe droga. Njujorško sveučilište samo je jedno od nekoliko njih u SAD, uključujući Johns Hopkins, Harbor - U.C.L.A. Medical Center i Sveučilište Novi Meksiko, koji od sredine prošlog desetljeća s londonskim Imperial Collegeom i Sveučilištem u Zuerichu istražuje na koji način terapija LSD-om i psilocibinom može ublažiti egzistencijalne tegobe, poglavito strah od umiranja bolesnika s fatalnim dijagnozama, ovisnosti, depresiju i mistična iskustva. U svom posljednjem broju renesansu istraživanja halucinogena podupro je i ugledni britanski medicinski časopis The Lancet.

'Ako je Freud rekao da su snovi cesta ka podsvjesnom, LSD bi mogao biti autoput', kaže mladi neuroznanstvenik Robin Carhart-Harriss s londonskog Imperial Collegea.

'Pokaže li se korisnim bolesnicima koji doista pate, moramo i ovakva sredstva uzeti u obzir. Ne smijemo ih odbaciti samo zato što su psihodelici, tim više što u psihijatriji imamo suviše malo alata u borbi protiv egzistencijalne tjeskobe', izjavljuje u New Yorkeru direktor Nacionalnog instituta za mentalno zdravlje Thomas R. Insel, dok direktorica Nacionalnog instituta za borbu protiv zloporabe droga Nora Volkow optimizam znanstvenika spušta na zemlju upozoravajući da bi eksperimentiranje bez najstrože kontrole moglo proizvesti ozbiljne štete.

Znanstvenici su istraživanja započeli psilocibinom, jer je njegov učinak sličan učinku LSD-a, ali – kako kažu – ne nosi politički i kulturološki teret ta tri velika slova, slabiji je od LSD-a, djeluje kraće i ima manje štetnih posljedica. U prvoj fazi procjenjivala se sigurnost i doziranje psilocibina i LSD-a u liječenju anksioznosti kod pacijenata oboljelih od raka, a u drugoj način njegova djelovanja, čiji će rezultati biti objavljeni u stručnim medicinskim časopisima koncem ove godine.

A u drugoj fazi ispitivanja jedan od dobrovoljnih sudionika bio je ugledni urednik i producent na američkim TV mrežama ABC, Fox News i VH1 Patrick Mettes. Doznavši da mu se rak žučnih puteva nakon tri godine borbe ipak proširio na pluća, bio je užasnut spoznajom o novim kemoterapijama i neminovnom kraju. Sve dok u Timesu nije naišao na članak o kliničkim ispitivanjima psilocibina te se odmah prijavio kao dobrovoljac na Njujorško sveučilište. Uostalom, ako je Aldous Huxley početkom pedesetih zagovarao uzimanje LSD-a u slučajevima kakav je Mettesov, zašto ne bi i Mettes umiranje učinio više duhovnim, a manje fiziološkim procesom. Baš kao Huxley, umirući i sam poput Matoša od raka grla.

U zapisima prvih seansi provedenih uz strogu kontrolu stručnog tima, Mettes uspoređuje početak tripa s lansiranjem space shuttlea, fizički nasilno i nezgrapno polijetanje nakon čega slijedi blaženstvo bestežinskog stanja. On već nakon prve seanse opisuje gubitak straha pred 'golemim crnim oblakom' zvanim karcinom i osjećaj euforične fascinacije i ljubavi prema svemu, čak prema bakterijama u zahodskoj školjci. Tvrdio je da mu je to iskustvo promijenilo percepciju svijeta, svrstavajući ga među najupečatljivije događaje, uz bok misterija rođenja djeteta. I dvije trećine ostalih sudionika pokusa psilocibinsku seansu smjestili su među pet najdojmljivijih duhovnih iskustava u životu.

U većine njih primijećena je pozitivna i dugotrajna promjena osobnosti, iako se smatra da se nakon tridesete ona bitno ne mijenja. Postali su otvoreniji, maštovitiji i tolerantniji te se čini da bi kontroliranim psihodeličnim iskustvom mnogi mogli promijeniti životne navike kao što je pušenje. Neki te rezultate nazivaju 'obrnutim PTSP-em'. Drugi su iskustvo opisali kao generalnu probu sa smrću.

Pred kraj seansi, Patrick Mettes je govorio o svome tijelu i karcinomu kao nekoj vrsti iluzije i kako nešto 'zasigurno mora postojati izvan tjelesnog'. Umro je godinu i pol nakon prvog eksperimentalnog tripa sretan i u miru sa sobom, tvrdila je njegova supruga.

Ali bez obzira na sav optimizam znanstvenika, oprez je institucija velik, a treća faza primjene sa stotinama ispitanika na nizu lokacija i milijunskim troškovima znači dugačak put kao i u slučaju primjene marihuane u medicinske svrhe. U dalekoj budućnosti neki već govore o 'psihodeličnim hospicijima' u kojima će terminalni bolesnici lakše dočekati kraj.

Mnogi pak istraživači ne priznaju nikakve učinke psihodeličnih terapija čudotvornim LS-om i psilocibinom vjerujući da je riječ o običnoj autosugestiji. Odgovarajući na njihove tvrdnje, farmakolog sa Sveučilišta Purdue David Nichols u nedavnom intervjuu časopisu Science kaže: 'Ako to onima s beskrajnim patnjama donosi mir, ako im pomaže da spokojno umru uz prijatelje i obitelj, nije me briga je li riječ o stvarnosti ili iluziji.'