Cijelim nizom protokolarnih događanja, izložbi i pučkih veselica ovog vikenda u crnogorskom Tivtu se, u organizaciji Ministarstva obrane Crne Gore i tamošnje mornarice, obilježava devedeset godina postojanja školskog broda Jadran - vjerojatno najbezočnijeg primjera otimačine imovine u ratu devedesetih. Ministarstvo vanjskih poslova Hrvatske zbog toga je uputilo prosvjednu notu, a crnogorski premijer u tehničkom mandatu Dritan Abazović odgovorio je da je proslava u nadležnosti njegove države i da 'Crna Gora raspolaže svojom imovinom na način na koji misli da treba'
'Svojatanje tuđe imovine protivno je uobičajenim uzusima, međunarodnom pravu i europskim vrijednostima za koje se Crna Gora opredijelila', navodi se u prosvjednoj noti MVP-a, jednoj od mnogih koje su iz Zagreba upućene na crnogorsku adresu.
vezane vijesti
Bez uspjeha. U diplomatskim kuloarima spominjalo se i da će toj državi biti zapriječen ulazak u Europsku uniju ako u međuvremenu ne riješi pitanje Jadrana, osnivale su se međudržavne komisije, nudila različita bizarna rješenja - poput onoga da plovi pod zastavom NATO-a ili pod dvjema zastavama, hrvatskom ili crnogorskom - a posebno snažan angažman zabilježen je u doba bivšeg ministra obrane Damira Krstičevića. Slane su oštre note i kada je brod isplovljavao za Maltu ili Veneciju, također uzaludno, a jedino na što Crnogorci brižljivo paze jest da se u plovidbi ne približi hrvatskim teritorijalnim vodama.
Čak je i Andrej Plenković kao eurozastupnik još 2014. godine kategorički tražio od Crne Gore da vrati brod, a taj je zahtjev ponovio i donedavnom premijeru Dritanu Abazoviću u srpnju prošle godine.
No godine prolaze, a ovaj školski brod eksploatira se i, prema više izvora, potpuno neadekvatno održava.
Jadran dakako nije običan brod: radi se o spektakularnom jedrenjaku izgrađenom 1933. godine u Hamburgu, nekadašnjem ponosu čak četiri mornarice koje su nastajale i gasile se na istočnim obalama Jadranskog mora. No sudbinski je on zapravo vezan za Split, u kojem je uostalom i pokrenuta inicijativa za njegovu izgradnju. Učinila je to udruga Jadranska straža te je prikupila značajan dio potrebnog novca za taj pothvat.
Porinut je u lipnju 1931. godine, no isporuka je kasnila zbog problema s plaćanjem i naplatom ratnih reparacija. Dvije godine kasnije, poslije dvadeset dana plovidbe, uplovio je najprije u Tivat, gdje je očišćen i do kraja uređen, a nakon nekoliko dana otplovio je u Split te je svečano dočekan i uveden u službu.
Od tada do početka devedesetih sve njegove bazne luke bile su u Hrvatskoj - do 1941. u Dubrovniku i Šibeniku, a nakon Drugog svjetskog rata u Dubrovniku, Divuljama kod Splita, Puli i vojnoj luci Lora u Splitu. U Flotnu listu upisan je upravo u Splitu, a svi njegovi zapovjednici redom su bili Hrvati. Projektirao ga je hrvatski inženjer Josip Škarica.
Radi se o jedrenjaku tipa barkantin, deplasmana 737 tona i dugačkom 58,2 metra, a najveća mu je širina 8,9 te srednji gaz 4,05 metara. Trup mu je od čelika, a limovi su spajani na stari način, pomoću zakovica. Ima tri palube i tri jarbola, od kojih je najveći visok 39,1 metar. Jedrilje se sastoji od 12 jedara ukupne površine 933 četvorna metra, a dužina svih konopa iznosi 11 kilometara. Motorni pogon mijenjan je u nekoliko navrata. Uz idealan vjetar, s vještim zapovjednikom i uigranom posadom, pod jedrima je postizao brzinu od 14 čvorova, veliku za brodove takvih gabarita. Stalna posada brojila je 12 časnika, 36 dočasnika i 108 mornara.
Preplovio je sva veća svjetska mora i oceane te ukupno prošao 400 tisuća nautičkih milja, dakle dvadeset puta je oplovio Zemlju. Najdulje putovanje Jadrana od 11.262 milje bilo je na ruti Dubrovnik - New York - Boston - Dubrovnik 1938. godine, a do Drugog svjetskog rata bio je na sedam velikih školskih putovanja Atlantskim oceanom, Mediteranom i Crnim morem.
Ključan događaj zbio se potkraj 1990. godine, kada je otplovio na remont u Tivat i ondje dočekao početak agresije na Hrvatsku. Kao uostalom i većina flote bivše Jugoslavenske ratne mornarice: premda je 89 posto nje bilo stacionirano u Hrvatskoj, zadržano je samo 15 posto - dok je sve ostalo završilo u Crnoj Gori. Sukcesija nikada nije provedena, a ta je država većinu otete flote prodala ili rastopila.
Ugovorom o sukcesiji predviđeno je da imovina bivše JNA pripada onoj državi u kojoj se zatekla u trenutku međunarodnog priznanja, što Crnogorci pokušavaju koristiti kao argument u svoju korist - kao i podatak da je Jadran 1933. godine najprije nakratko uplovio u Tivat - potpuno ignorirajući podatak da je njegova matična luka baš cijelo vrijeme bila u Hrvatskoj.
Mediji su svojedobno zabilježili neobično pismo bivšeg crnogorskog predsjednika Filipa Vujanovića, u kojemu je, nakon jednog od sastanaka sa Stjepanom Mesićem, napisao da je 'usuglašen stav da svojina ovog školskog broda nije sporna i da on pripada Crnoj Gori'. Mesić je kasnije tvrdio da ništa formalno nije dogovoreno ni potpisano.
Na samom Jadranu prije šest godina zaplijenjeno je pedesetak kilograma kokaina, nakon čega je službeno poslan na remont. Neslužbeno mu pak nedostaje stručne posade, a koliko je poznato, ni ne napušta crnogorske vode - što je poprilično očekivano jer je korištenje ovakvog broda skup zalogaj i za mnogo veće, bogatije i razvijenije države.
Međunarodne konvencije o obrazovanju pomoraca obvezuju da se njihova izobrazba provodi na školskim brodovima, posebice početna i temeljna obuka, jer su nezamjenjivi u tome omogućujući izravan dodir s morskim okruženjem. Hrvatska danas ima tri pomorska fakulteta, šest pomorskih škola, sveučilišne studije mora, ribarstva, ekologije i zaštite mora, morske biologije, tri fakulteta brodogradnje i strojarstva, četiri sveučilišta s brojnim fakultetima i studijima te druga učilišta usmjerena na more, a posebno se to odnosi na Središte za obuku Hrvatske ratne mornarice. U vojnoj luci Lora jedan gat čak je posebno prilagođen za pristajanje Jadrana, no još uvijek stoji prazan.
Dok Hrvatska uglavnom šalje prosvjedne note, Crnogorci slave.
