VLASNIK SPLITSKE NADALINE

'Država mi ne želi dati ni kune poticaja za novu tvornicu čokolade'

21.08.2014 u 07:00

Čokoladna ploča FON BISKICH I NARODNO BLAGO
Bionic
Reading

Nekoliko dana prije nego što je potpredsjednik Vlade Branko Grčić Splićanima i Dalmatincima poručio da 'zaborave tvornice i budućnost traže u pružanju usluga', poluslužbena državna strategija pretvaranja cijele jedne hrvatske regije u turističku monokulturu već je ionako bila na snazi. Gotovo nevjerojatno zvuči priča splitskog poduzetnika Marinka Biškića, vlasnika tvrtke Nadalina, koji je čak četiri puta pokušao dobiti državne potpore za novu tvornicu čokolade. I nije uspio

Biškić nije baš bezveznjak: u biznisu je punih 25 godina, otkako sa svojom tvrtkom proizvodi, otkupljuje i prodaje poprilično poznate začine Nadalina. Prije osam godina krenuo je u posao s čokoladama i u međuvremenu stvorio jedan od najprepoznatljivijih hrvatskih suvenira: čokolade s okusima Mediterana, ljekovitog i začinskog bilja, razne 'lude' kombinacije okusa i doživljaja, čak i pravu pravcatu čokoladnu gramofonsku ploču. Da, zaista svira i kasnije se pojede.

Nadalina je dobitnik bezbroj nagrada za inovacije, između ostalih Zlatne kune; njeni proizvodi već se naveliko prodaju u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Njemačkoj, Češkoj i Engleskoj, a oko 70 posto kupaca u Hrvatskoj čine turisti iz Japana i Južne Koreje te tako stvaraju 'nevidljiv izvoz'. Ništa od ovoga nije konkurencija velikim proizvođačima poput Kandita ili Kraša, jer je sa svojim delikatesnim proizvodima Biškić uspio pronaći jedinstvenu tržišnu nišu. Zapošljava 25 radnika, potpuno je uredan sa svim obavezama prema državi, stabilno raste po godišnjoj stopi od pet do deset posto i za sobom ne vuče nikakve repove.

Njegov postojeći pogon savršeno funkcionira, premda je smješten na 'ničijoj zemlji': katastarski u Općini Klis, a porezno u gradu Solinu, u zoni čiji status država ne uspijeva riješiti punih četvrt stoljeća.

I onda je Marinko Biškić, panker koji je prije nekoliko godina ponovno okupio bend Fon Biskic i Narodno blago, poželio nešto više: zamislio je novu malu tvornicu, odnosno veliko moderniziranje pogona čija bi osnova bila stroj vrijedan stotinjak tisuća eura. I krenuo se prijavljivati na državne natječaje, tragajući za djeličkom od onih silnih stotina milijuna kuna nepovratnih potpora kojima se hvali ekipa iz Banskih dvora. Akcija je bila prilično zanimljiva.

'Da se razumijemo, investiciju bih mogao izgurati i sam - ali me čisto zanimalo kako će država reagirati kada joj se predloži projekt poput male tvornice čokolade. Nisam napuhivao brojke ni lagao u poslovnom planu, poput onih koji kao da planiraju na teškim drogama, a državni novac iskoristio bih točno za ono za što je namijenjen', otvoren je Biškić.

Natječaji na koje se prijavljivao mahom su imali programe koji su upravo njemu odgovarali, dakle modernizacije pogona, ulaganja u opremu ili povećanje proizvodnje, a obično se nudilo od 40 do 50 posto bespovratnih sredstava. Dakle njemu je teoretski moglo pripasti 50 tisuća eura. 'Upravo toliko novca ostao mi je dužan čovjek kojeg zovu najbogatijim Splićaninom, što mu je blagoslovila država. Tko zna hoću li ikada vidjeti išta iz te njegove predstečajne nagodbe', govori Biškić. Ime svog velikog dužnika ne želi javno spominjati, makar je potpuno jasno da je riječ o Željku Kerumu, kome je mogao isporučiti toliku količinu proizvoda za prodaju u trgovinama.

I tako je krenulo: Nadalina se naivno prijavila na natječaj Ministarstva poduzetništva formalno otvoren šest mjeseci, ne znajući da se on provodi po jedinstvenom kriteriju 'tko prvi, njemu pare'. Pa su ga samo kratko obavijestili da ne očekuje nikakvu potporu jer je novac već podijeljen 'onima koji su se prvi prijavili'.

Onda se prebacio na Ministarstvo gospodarstva te je odbijen. Pa ponovno na Ministarstvo poduzetništva, a za kraj još jednom na Ministarstvo gospodarstva. I nije dobio ni kune, premda su komisije misterioznih sastava dijelile novac kojekakvim frizerskim salonima ili obrtima za masažu, čak i svjetskom gigantu Coca-Coli.

'Jednom sam se čak zaigrao, pa na drugom natječaju u istom ministarstvu zatražio upola manje novca dok su svi ostali parametri u projektu - poput broja zaposlenih, količine proizvodnje ili planiranih prihoda - ostali jednaki. A na bodovanju sam dobio jednak broj bodova kao i na prethodnom natječaju, što je matematički i logički nonsens', priča Biškić.

On se međutim ne jada, a čak ga je bilo poprilično teško nagovoriti na javni istup: zna da su teorije zavjere u politici dosta popularne, a on sam kao pravi panker načelno je definitivno nesklon strankama poput HDZ-a. I svjestan je da javno prigovaranje najčešće samo privlači razne inspekcije, kojima je u opisu posla da pronađu ili izmisle kakvu nepravilnost.

'Ali moram kazati jednu stvar: birokratski sustav toliko je metastazirao da se njegovog operiranja ne bi prihvatio valjda ni najbolji kirurg. Nema nam pomoći, osuđeni smo na propast. A meni osobno nova tvornica i strojevi čak ni ne trebaju, na neki način država mi je spasila život i hvala joj što se brine za moje zdravlje. Imat ću manje radnika, manje strojeva, manje problema s naplatom i više slobodnog vremena...', poručuje na kraju Biškić.