RAZLIKE MEĐU ČLANICAMA

Istražili smo: Kako izgleda financiranje neprofitnih medija u EU?

07.03.2016 u 07:03

Bionic
Reading

Prva odluka novog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, ona o raspuštanju Stručnog povjerenstva za neprofitne medije, izazvala je brojne prijepore u hrvatskoj javnosti. Tportal je stoga istražio kakav je odnos državnih ministarstava i medija, s naglaskom na neprofitne, u drugim članicama Europske unije, no čini se da je ipak riječ o neusporedivim situacijama. Dok je npr. Njemačka s 80 milijuna stanovnika dovoljno bogata da ima uspješne javne, profitne i neprofitne medije koji se znaju odlično financirati i donacijama čitatelja, u manjoj Austriji izdašne državne potpore dobivaju i privatni listovi poput Der Standarda i Die Presse

U Danskoj, koja ima oko pet i pol milijuna stanovnika, država za direktno poticanje funkcioniranja medija godišnje troši oko 54 milijuna eura. U Švedskoj se pak na državno financiranje medija godišnje izdvaja 65 milijuna eura, a medijsku politiku ove članice Europske unije mnogi navode kao primjer na koji se treba ugledati. Naime, u Švedskoj se financiraju i novine čiji je zadatak biti konkurencija vodećima na tržištu, kako bi se uspostavila medijska raznolikost. U Austriji se pak također troše milijuni državnih eura na poticanje raznolikosti u medijskom izvještavanju, ali i na funkcioniranje etabliranih, komercijalnih medija poput poznatih novina Die Presse i Der Standard

Konkretno, u Austriji država financira dvije funkcije medija - prva je raznolikost izvještavanja, a druga je djelomično financiranje hladnog pogona novina. Die Presse i Der Standard tako su 2015. dobili od države skoro po milijun eura, primjerice regionalni Neue Vorarlberger dobio je 750 tisuća eura potpore, a Wirtschaftsblatt, specijaliziran za gospodarstvo, oko 100 tisuća eura manje. Najtiražniji austrijski dnevni list, tabloid Krone Zeitung, u 2015. nije dobio potporu za raznolikost nego samo za hladni pogon, a ona je iznosila 190 tisuća eura.

Iako bi medijska scena Austrije značajno osiromašila i postala jednolična bez državnih potpora - koja su uobičajene u većini država Europske unije - to ne znači da mediji u Austriji pišu kako naredi vlada. Dapače, Die Presse je detaljno pisao i o samom sustavu potpora kritizirajući neke probleme unutar raspodjele sredstava, konstatirajući 2013. kako austrijski sustav potpora medijima prijeti tome da se sve više financiraju nekritički, prema vladi prijateljski nastrojeni mediji, a ne kvalitetno novinarstvo. Die Presse je tada istovremeno upozoravao da se u nekim drugim europskim državama - navodeći konkretno Švicarsku, Njemačku i skandinavske zemlje - na podršku medijima troši od dva do šest puta više nego u Austriji. Ipak, konzervativni Die Presse oštro je kritizirao dodjelu novca ne baš relevantnim medijima - poput Salzburger Volkszeitung - a koji funkcioniraju kao propagandni listovi stranaka, u tom konkretnom primjeru ponajviše konzervativne ÖVP (Austrijska narodna stranka).

Zapravo se već tu uviđa značajna razlika između Austrije i Hrvatske s obzirom na to da se najpoznatije konzervativne novine alpske republike nemaju problema kritički baviti strankom konzervativne političke opcije i prokazivati probleme oko državne potpore medijima, iako i one same tu potporu trebaju.

Posve je drugačija situacija u Njemačkoj, u kojoj uz javne medije (poput televizija ARD i ZDF) značajnu ulogu igraju privatni mediji koji prilično dobro financijski opstaju na tržištu od 80 milijuna ljudi. Vodeće njemačke novine poput Frankfurter Allgemeine Zeitung neće ni čuti za državne potpore, no preciznije bi bilo reći da je u brojnim slučajevima riječ o natječajima saveznih pokrajina jer je u Njemačkoj medijska politika - kao i dosta toga drugoga - prilično decentralizirana. Tako je primjerice najava crveno-zelene vlade u pokrajini Sjevernoj Rajni-Vestfaliji iz 2013. da osniva posebnu medijsku zakladu posvećenu raznolikosti i participaciji (Stiftung ‘Vielfalt und Partizipation’) FAZ-a opisana pejorativno kao uspostavljanje državnih medija. Podržavatelji takve odluke napominjali su kako bi zaklada godišnje dijelila oko milijun i pol eura za stipendije za istraživačko novinarstvo i naobrazbu novinara te da se tako zapravo jača demokracija u Njemačkoj.

To se također čini preko koncepta neprofitnih medija čiji rad direktno donacijama financiraju čitatelji, čega u Njemačkoj također ima dosta primjera. No tu pak treba naglasiti da takvi neprofitni mediji mogu funkcionirati samo u bogatim državama, u kojima postoji dovoljan broj dobrostojećih stanovnika s viškom novca za doniranje te razvijenom građanskom sviješću da dobro novinarstvo košta i da bez njega demokracija ne funkcionira.

U svakom slučaju, brojni primjeri iz EU-a pokazuju da države itekako financiraju neprofitne medije, jer smatraju da im je to u nacionalnom interesu. Stoga je u kontekstu Europske unije nimalo uobičajena praksa da se ministar nadležan za medijsku politiku žali kako mu je ona opterećenje u resoru te ad hoc ukida natječaje za neprofitne medije.