Izložba govori o povijesti biljke koju su istodobno nazivali kraljicom među biljkama i đavoljom travom, načinima uživanja duhana i industrijskoj proizvodnji cigareta, a u Virovitici je obogaćena predmetima iz etnografske zbirke Gradskog muzeja, dokumentima i fotografijama o primarnoj proizvodnji duhana u Podravini i kolekcijom lula Siniše Brlasa.

‘U razgovorima oko sadržaja koji smo mi trebali pripremiti spomenuo sam svoje lule i tako sasvim slučajno došao u priliku da ih pokažem javnosti. Od 120 lula odabrali smo 43, nastale od ranog razdoblja njihove proizvodnje u Osmanskom carstvu u 17. i 18. stoljeću, preko primjeraka iz razdoblja Austro-Ugarske, orijentalnih lula pa sve do suvremenih primjeraka koji se proizvode i danas’, govori Brlas.

U svojoj kolekciji koju brižno čuva u posebno izrađenim drveno-staklenim vitrinama, nalaze se lule izrađene od različitih materijala - bronce, drva, porculana, gline, morske pjene, kamena, bambusa, kukuruza pa čak i od školjki iz Italije, Njemačke, Mađarske, Turske, Nizozemske, Danske, Engleske, Burme, Vijetnama, Kine, Alžira, Gane, Tanzanije, Egipta i Amerike. Posebno se ističe iznimno rijetka lula od gline iz Prve jugoslavenske tvornice lula i glinenih proizvoda koja je djelovala vrlo kratko u Našicama između 1919. i 1921. godine, pa su stoga lule iz ove tvornice iznimno malobrojne i rijetke. Pojedini primjerci su egzotični rariteti pa se rijetko mogu pronaći u muzejskim zbirkama.

‘Kolekcija nije velika, ali je reprezentativna. Specifičan sam kolekcionar s jasnim kriterijima što želim - obuhvatiti sva razdoblja proizvodnje, znači od 17. do 20. stoljeća, sve materijale od kojih su se radile lule i sve stilove. Ne povećavam broj kupujući sve što se nudi, prvo jer ih nemam gdje čuvati tako da u njima mogu svakodnevno uživati, imam određeni broj vitrina i ne mogu nagurati više lula nego što stane u njih, i drugo - nisam spreman za lulu dati više od 300 kuna’, objašnjava virovitički kolekcionar naglašavajući kako najveći broj lula, deset tisuća primjeraka, ima jedan skandinavski kolekcionar koji ih izbjegava kupovati preko interneta jer ima puno lažnjaka.

Umjesto toga naručuje ih od pomoraca ili obilazi buvljake i sajmove antikviteta u Hrvatskoj, a u posljednje vrijeme sve češće i u Srbiji. ‘Tamo postoji odličan izbor jer su dugo bili pod Turcima, imaju i tradiciju proizvodnje, a prilično su jeftine, što ne znači da toliko i vrijede. Recimo, lula iz srednje Afrike od bjelokosti, obložena kožom i bakrenom žicom, košta više od 300 dolara, a ja sam je u Srbiji kupio za 40 eura. Na balkanskom tržištu nema lažnjaka jer je malo tržište pa im se ne isplati plagirati’, kaže Brlas.

Prema neki procjenama nastalim na osnovu podatka o prodaji duhana, u Hrvatskoj je između sedam i deset tisuća ljudi koji puše lulu. Neki od njih okupljeni su u klubovima koje je Siniša na početku obilazio, ali je vrlo brzo shvatio da im je pušenje na prvom mjestu i da u kolekcijama nemaju lula iz prethodnih stoljeća pa s njima nije imao o čemu razgovarati ili razmjenjivati primjerke.

Brlas uživa u estetici lula, proučava stručnu literaturu, a stare ga lule vežu s davno prošlim vremenima i s ljudima kojih više nema, a koji su ih izrađivali ili koristili. ‘Stare stvari pričaju zanimljivu priču. Evo, na egipatskoj luli koju sam nabavio znak je vječnog života, ali ne mogu joj odrediti starost pa sada to istražujem. Javio sam se kustosici Muzeja Grada Novog Sada Divni Gačić, najboljoj poznavateljici lula na Balkanu s kojom imam odličnu suradnju, međutim, i njoj je to nepoznanica pa je kontaktirala stručnjaka iz Nizozemske i sad nestrpljivo čekamo odgovor’, priča Brlas koji je lule počeo skupljati jer ga sjećaju na djetinjstvo.

‘Moj djed Rudolf Kovač pušio je lulu. Kod njega me uvijek dočekivao miris aromatičnog duhana i taj me miris vraća u bezbrižne dječačke dane i naša druženja. Imao je dvije lule, kad je umro nikome nisu trebale, ostale su kod mene kao poveznica s djedom. Bio je to začetak mog hobija i prvi primjerci u kolekciji’, prisjetio se Brlas.