Prvo poluvrijeme utakmice sa Folom je klasični primjer Dinamove cijele priče. Trener Mamić malo ispromiješa momčad, kazni Pinta, a neobjašnjivo na terenu ostavi Pivarića, igračima malo izmiksa role iako je za takve eksperimente imao cijele pripreme na kojima je tvrdio da sve funkcionira savršeno i pusti ih na teren misleći da će čarolijom proigrati drugačije. A tako ne ide. Obrana je, unatoč tome što ih je bilo tri a ne četiri, i što stoje bliže jedni drugima, ponovno griješila. Šimunović je padao, Sigali krivo procjenjivao kretanja lopte, a Taravel se sa loptom u nogama zabijao u kut i pokušavao driblati bez ikakve potrebe za tim.

Potpunu konfuziju je rotacija pak izazvala u veznom redu. Možda ideja da poveća broj veznjaka u utakmici protiv inferiornog protivnika kad loviš rezultat na papiru nije loša, ali u praksi nije bilo sjajno. Ako hoćeš bekove staviti više na terenu, u veznu liniju, onda Josip Pivarić nije tvoja karta do uspjeha. Pivarić je igrač koji u šest godina igranja u klubu koji 80% svojih utakmica dominira terenom nije usvojio kretanja beka prema napadu, uključivanje u završnicu akcija ili oslobađanje po boku na centaršut. Pomaknuti ga unaprijed u veznu liniju znači samo stvoriti problem ostalim veznjacima, jer kad igra krene, automatizmom se očekuje da imaju opciju odigravanja i na lijevi bok, no tamo najčešće nije bilo nikoga.

Kad se igra sa četiri u liniji, plus veznjaci i krila, onda se na lijevom boku/krilu barem nađe Pjaca ili Soudani, u jučerašnjoj igri kad su oni uskladišteni u sredini tamo nisu mogli stići, a Josip Pivarić je po stoti put dozvolio da igra prolazi pokraj njega kao da ga se ne tiče. Matel s druge strane nije bio ništa puno bolji, ima malo slobodnija kretanja i ne izgleda baš toliko sterilan, ali nedovoljno da bi imalo ostavio utisak na utakmici, pa čak i protiv Fole. Kako bi izgledao protiv ranga Red Bull Salzburga ili sličnih klubova je zasad u domeni nagađanja, ali ne sluti na dobro.

Povratak Ademija je vratio živosti i vatre veznom redu i dobro je tako, ne smije se dozvoliti prvaku Luksemburga da se samo tako razmaše i dobro je da je na terenu postojao igrač koji će ih propisno postaviti na mjesto. Ademijeva igra, ako ocjenjujemo nastup jednog zadnjog veznog, je bila dosta dobra, problem je što bi u utakmicama protiv protivnika ovog ranga zgodno bilo kad bi zadnji vezni mogao nešto ekstra i prema naprijed napraviti. No, Ademi je položio, a, opet šokantno, igrao je identičnu poziciju kakvu igra i u starom sustavu. Dakle, na njega promjena sustava nije posebno djelovala.

Prava je šteta što je, posebno u prvom poluvremenu, u veznoj liniji igrao sam, bez partnera u srcu terena. Upravo je nemoguće da jedan igrač kakav Machado, igrač takvih referenci ne uspijeva uhvatiti ritam utakmice 90 minuta. Kad se fokusirao na držanje linije s Ademijem nije uspijevao nikako odigrati ništa prema naprijed, a kad se kasnije malo oslobodio (ili zaboravio) neobjašnjivo se pomaknuo naprijed i igrao nešto slično Sammirovoj poziciji nekada, a Ademija ostavio samog u sredini. U oba slučaja učinak nije bio impresionirajuć, a količina neupotrebljivih lopti, bilo napadačima u ofsajd ili jednostavno protivniku u noge, nije na razini jednog internacionalca koji bi po nekim definicijama morao btii motor ove momčadi.

Ono s čim je Zoran Mamić pogodio su dvije stvari. Pjaci je dao slobodniju ulogu polušpice u sustavu 3-4-1-2, s tim da Pjaca nije morao ordinirati samo sredinom nego je imao slobodu izvući se i na krila po potrebi. Upitno je koliko bi takva sloboda imala pozitivnog, a koliko negativnog učinka protiv nekog malo jačeg protivnika, no za ovu utakmicu je poslužila svrsi. Pjaca je dominirao terenom i protivnicima koji nemaju iskustva u rješavanju taktičkih zagonetki i koji nemaju prilagodljivost mijenjati stvari u hodu je Pjaca bio nemoguća misija za zaustaviti. Pomoglo je i to da je Pjaca zaista individualno jak igrač, ima pouzdanja ići 1 na 1, uvijek gleda gol i traži šut, a možda je najviše napredovao baš na taktičkom planu. Za razliku od početka karijere u Dinamu, kad je bio jednodimenzionalan igrač koji prodire po krilu, danas zna igrati i bez lopte, naći se u šansama, a zna i mijenjati nogu, zanjihati čuvara, a ne se isključivo nadtrčavati. Uglavnom, Pjaca je dobio ovu utakmicu za Dinamo i Zorana Mamića, isključivo njegovom individualnom klasom je Dinamo smirio situaciju nakon što je 30 minuta ponovno bezglavo lutao terenom bez jasne ideje što želi odigrati i kako to postići.

Pjaca je dakle prva pozitivna stvar, a druga je jasno, Soudani. Ne toliko on sam kao igrač, nego odabir njegove pozicije. U usporedbi sa Soudanijem koji je tek došao u Dinamo, ovo danas je lošija i pomalo zapuštenija verzija istog igrača, koji više nema onaj forte da juri krilom i bježi čuvarima. No, i takav, Soudani ima neke kvalitete koje Dinamu trebaju. Ima nogometnu inteligenciju, ima čvrstinu u postavljanju i ima njuh za završnice akcija, bilo pucanjem ili dodavanjem. S obzirom na smanjenu trkačku moć, jedino smisleno je približiti ga golu i pustiti da ono što inače radi u trku pokuša tamo odraditi s mjesta. Bilo je dosta dobro, Soudani zna čuvati loptu, doći u priliku i, osim jučer, zabiti. U stvari, radi to puno bolje od ovakvog, očito umornog i nespremnog Henriqueza, kojem nasušno treba malo odmora i regeneracije jer ovakav ne koristi ni sebi ni Dinamu. Opcija sa Soudanijem u samoj špici je dobra, pogotovo za sljedeće razdoblje u kojem počinje standardni Soudanijev 'post', u kojem će ionako malu energiju dodatno oslabiti time da kroz dan ne jede i ne pije, a po vrućinama i u sve jačoj konkurenciji europskog natjecanja zaista ne želite na krilu imati igrača koji mora puno trčati, a neuhranjen je i žedan, k tome još i smanjenih kapaciteta.

Koliko je Dinamo napredovao? Pripreme su završile pred kojih mjesec dana, i manje. U tom vremenu Dinamo već mijenja sustav igre od onog koji je uigravan na pripremama koje su, naravno, označene kao jedne od boljih od kada ih svi prate. Je li normalno da se nakon par utakmica već mijenja sustav koji je uigravan mjesecima? Možda bi i bilo da se radi o taktičkim rješenjima genijalnog trenera koji uvijek ima plan A, B i C spreman, ali teško možemo vjerovati da je ovdje o tome riječ. Promjena sustava se na prvu loptu čini, kao i dosta toga u Dinamovoj stručnoj politici, plod stihije i panike. Uvidjelo se u tri utakmice da onako nije dobro, pa se nešto mijenja promjene radi. Jučerašnji ishod bi na dlaku identičan bio i da se igralo sa četvoricom u zadnjoj liniji pod uvjetom da Pjaca ima trenutke inspiracije kakve je imao i da Fola jednostavno odigra partiju kakvu je odigrala, u nekakvim realnim okvirima svojih mogućnosti. O napretku ekipe je teško govoriti, pogotovo kada se vide svi problemi koje Dinamo i dalje ima u zadnjoj liniji te kod obrane prekida.