TAKTIKA I TAKO TO...

Pet lažnih razloga zašto je Hajduk ispao!

09.08.2013 u 09:18

Bionic
Reading

Sinoć i danas imamo prilike čuti i vidjeti niz analiza, teorija i opravdanja zašto je splitski klub eliminiran iz Europe od gruzijske Dile. No stvarnost je puno jednostavnija

Hajduk je teža sirotinja. To je surova svakodnevica s kojom je prisiljen živjeti, izvorište i ishodište svih njegovih problema. Ako to prihvatite kao činjenicu, onda su razlozi koji se navode za poraz u najmanju ruku minorni, ako ne i posve lažni. Između ostalih, to su sljedeći...

1. Tudor nije dobro postavio igru.
2. Tudor je loše psihološki pripremio momčad, govoreći da Hajduk nema imperativ pobjede.
3. Hajduk je bio bezidejan, loš, nije bilo dovoljno želje, htijenja, borbenosti i dišpeta.
4. Zakazao je ovaj ili onaj igrač, neki su trebali igrati od početka, a neki ranije ući u igru.
5. Hajduk ima problem s realizacijom, a nije imao ni sreće.

Možda u nekima od ovih pet točaka ima nešto istine, ali nijedna se ne dotiče poante. Za početak, nepošteno je i potcjenjivački prema suparniku ne krenuti od toga da se Dila u ogledima s Hajdukom predstavila kao vrlo dobra ekipa, koja je obje utakmice odigrala zrelo i pametno. Kako i zašto točno, nije lako objasniti s obzirom da je od prošle sezone promijenila veliki broj igrača, a njen trener je anonimac čak i po gruzijskim standardima, ali tako je. Momčad koja u četiri utakmice sa suparnicima na papiru jačima od sebe (Aalborg, Hajduk) ne primi nijedan gol, definitivno zaslužuje respekt.

Dila je predstavnik reaktivnog, defenzivnog nogometa u kojem se prilično dobro snalazi. Njen stil ne mora vam se sviđati, ali je učinkovit. Ako išta, Tudor je mudro postupio što u ove dvije utakmice nije forsirao onakav stalni presing kakav od Hajduka gledamo u prvenstvu, jer Dila je stalno imala barem jednog igrača više u području bliže svom golu i takvo trošenje bilo bi velikim dijelom kontraproduktivno. Bit presinga nije ni snaga ni trka, nego stvaranje prostora, a Dilina igra za cilj ima momčadi koja napada uskratiti baš taj najvitalniji element u nogometnoj taktici: prostor.

Taktika Dile Gori

Bit presinga nije ni snaga ni trka, nego stvaranje prostora, a Dilina igra za cilj ima momčadi koja napada uskratiti baš taj najvitalniji element u nogometnoj taktici: prostor.

Ne postoji sustav koji vam može pružiti prednost za probijanje zadnje linije u kojoj stoji pet igrača, za momčad koja vas disciplinirano dočekuje u dvostrukom, 'dvoslojnom' bloku. Bez obzira pokušavali u napadu kroz sredinu ili preko krila, kratkim i brzim dodavanjima ili dugim nabacivanjima u šesnaesterac, dobro organizirana momčad poput Dile pokriva sav prostor. Zbog toga proaktivna momčad izgleda bezidejno, sporo i neborbeno, jer ona reaktivna oduzima joj momentum i energiju. A kad se onaj tko napada izmori i frustrira, nužno mu se narušava ravnoteža u momčadi i pada koncentracija zbog čega postaje ranjiv u protunapadima. Hajduk je oba pogotka primio na taj način.

Arrigo Sacchi svojim je zvijezdama u Milanu na treninzima dokazivao da ni deset napadačkih igrača ne može pobijediti petoricu obrambenih i dobro organiziranih. 'Imali su 15 minuta da zabiju, a jedino je pravilo bilo da, ako obrana osvoji loptu, moraju početi ispočetka iz svoje polovice terena. Stalno smo to radili i nikad nisu zabili. Nijednom.' Tomislav Ivić je Sacchiju vrlo zorno demonstrirao njegov vlastiti poučak kad je 1994. s Hrvatskom koja je imala petoricu u obrani (Brajković, Štimac, Jerkan, Bilić, Jarni) hladno 'maznuo' njegovu Italiju, svjetskog viceprvaka, u utakmici koja je po mnogočemu bila slična onom poljudskom susretu Hajduka i Dile.

Iako postoji pregršt suprotnih primjera (sjetimo se Celticove pobjede nad Barcom ili načina na koji je Chelsea osvojio Ligu prvaka...), izrazito reaktivna igra je manje učinkovita na najvišoj razini, jednostavno iz razloga što su najbolji svjetski igrači mahom ofenzivci, koji svojim individualnim kvalitetama, tehnikom i brzinom stvaraju razliku bolje nego ijedan sustav ili formacija.

Dinamo bi, vjerojatno, s raspoloženima Soudanijem i Fernandesom zabio Dili, možda i Rijeka sa Sharbinijem i Benkom, ali Hajduku je to iz razumljivih razloga bilo jako teško. Splićani imaju samo jednog igrača koji je po nogometnim karakteristikama kao stvoren za takvo nešto – no Kouassija je onesposobio pogibeljni i zaista ružni start riječkog Slovenca Škarabota, pa nije igrao u ovim ogledima.

Igor Tudor je u pravu kad kaže da je Hajduk ostavio bolji dojam. U prvoj utakmici bio je znatno bolja momčad, Dila je jedva zapucala na gol i pobijedila. U drugoj je bio bolji u uvodnih 15-20 minuta te barem toliko u drugom poluvremenu, kad je Dila uvidjela nemoć gostiju da probiju njen blok i krenula po pobjedu: rezultiralo je to izglednim situacijama na obje strane. No ukupno uzevši, bolja momčad jest prošla dalje – jer rezultat se ne mjeri dojmom niti posjedom lopte, već isključivo golovima.

Razumljivo je razočaranje nogometne javnosti, jer ždrijeb je pomazio Hajduka. Manje je razumljivo ogorčenje i sprdanje s igračima Tudorove momčadi, koja nije odigrala ništa značajno slabije nego što igra u prvenstvu, ali je bila suočena sa suparnikom bitno drugačijeg stila. Iluzija je da ova ekipa pršti od talenta – da je tako, već bi imala niz 'udvarača' i ponuda za transfere. A koliko čujemo, jedino konkretno zanimanje ide u smjeru kapetana Maloče te Kouassija, za kojeg je vrlo očito da odskače kvalitetom.

Neki od ovih igrača su talentirani i možda će ostvariti dobru karijeru; nekoliko drugih naprosto nisu, niti će ikada biti. To je trebalo biti jasno i ranije, unatoč dobrim igrama u prvenstvu gdje je Hajduk još uvijek neporažen, gdje je zabio 11 golova u 4 utakmice i u svakoj od tih dominirao, bez obzira na nedostatke u vrlo 'tankoj' ekipi. Hajduk se ne može mjeriti ni s Dinamom, a ni s Rijekom po kvaliteti igračkog kadra, ne može dovesti čak ni one igrače koji u 'normalnim' okolnostima ne bi bili ni blizu hajdučkoga dresa, ali Tudor je dosad izvlačio jako puno od ove skupine vrlo ograničenog potencijala.

Da, Hajduk je u materijalnom smislu i po kvaliteti igrača teška sirotinja. Zato vrlo neukusno djeluje kad se navijači rivalskih klubova naslađuju njegovim neuspjehom, jer naprosto ne kreću od iste polazne točke niti postoji išta nalik ravnopravnosti u domaćem natjecanju – zašto je tome tako i koliko je Hajduk sam za to kriv, druga je rasprava.

Ali je, isto tako, Hajduk duhovno – po značenju, po vjernosti navijača – među najbogatijima u Europi. Ovaj europski neuspjeh na kraju će samo ojačati njihovu vjeru u ispravnost puta kojim se krenulo i bolju budućnost. Oni koji ga ne vole to niti ne mogu razumjeti.