UEFA ŽRTVE VLASTITOG USPJEHA

Igranje u Ligi prvaka upropaštava Dinamo

Dinamu je dugo sanjani plasman među europsku elitu donio hrpu novca, ali, dugoročno gledajući, zapravo više štete nego koristi

U rujnu 2008. engleski je novinar i pisac Jonathan Wilson razgovarao s Igorom Bišćanom. Tada 30-godišnji Dinamov nogometaš, koji se pola sezone prije toga vratio u matični klub, šokirao ga je iskrenim odgovorom na jedno od početnih, kurtoaznih pitanja tipa: 'Kako ide?' 'Depresivno', rekao je Bišćan. 'Nogomet i sve što ga okružuje ovdje je daleko od savršenoga. Infrastruktura i razina kvalitete domaće lige su prosječni, možda i gori od toga, a ne vidim da se postiže ikakav napredak.'

Upitan za situaciju u klubu, odgovorio je: 'Dinamo se puno promijenio. Financijski stoji puno bolje nego kad sam otišao. Ali u smislu kvalitete je samo malo bolji, ne i dovoljno. Svake godine je ista priča. Dominiramo u domaćem prvenstvu, ali ne možemo se suprotstaviti europskim klubovima jer kod kuće nemamo dovoljno ozbiljnih utakmica.'

To je, dakle, bilo prije četiri godine. Od tog razgovora do danas, Dinamo je osvojio ukupno 56 bodova više od sljedećeg najuspješnijeg kluba u hrvatskoj ligi (Hajduka, naravno). Od početka sezone 2005/06, kad su 'modri' započeli svoj niz od sedam uzastopnih titula, namaknuli su nevjerojatnih 145 bodova više od Splićana, jedinih koji su im se uspjeli barem tu i tamo približiti na ljestvici. Od svih drugih klubova MAXtv Prve lige, samo je Cibalia jednom (2009/10) uspjela završiti sezonu s jednoznamenkastim brojem bodova u zaostatku za Dinamom (5).

U normalnim bi okolnostima takva fantastična postignuća doista bila razlog za slavlje, ali slavlja je u Maksimiru sve manje i manje. Kao i gledatelja. Prošle sezone momčad je proslavila novi naslov pred praznim stadionom, a ove više ni najveće svjetske zvijezde ni dijeljenje milijuna kuna više ne mogu privući ljude na tribine. Naravno, dobar dio razloga za to leži u onim stvarima koje 'okružuju' nogomet, kako je rekao Bišćan, ali jasno je da to nije cijela priča.

Dinamo do domaćih uspjeha dolazi jednostavno previše lako. Pritom je manje važno je li ili nije neku ulogu u svemu igrao Dinamov utjecaj u savezu, tijelima lige i sudačkoj organizaciji jer drugi klubovi svoj ogromni zaostatak prije svega imaju zahvaliti vlastitim slabostima i nesposobnosti ljudi koji su ih vodili. Ako išta, nagomilana razlika u bodovima mogla je realno biti i veća jer nije se teško prisjetiti mnoštva utakmica u kojima su 'modri' igrali neobjašnjivo loše i nenadahnuto.

Istovremeno, Dinamo posljednjih šest sezona traje u Europi do prosinca – najprije četiri godine u Europa ligi, a posljednje dvije u Ligi prvaka. Bilanca nastupa u skupinama europskih natjecanja tijekom tog razdoblja je: pet pobjeda, tri remija i 21 poraz, uz gol razliku 19-55 i osvojenih 18 bodova u 29 utakmica. Ta ionako vrlo loša statistika pretvara se u jezivu ako pogledamo samo igranje u Ligi prvaka: devet utakmica, devet poraza i 0 bodova uz gol razliku 3-28. Prestrašno...

Prisjetimo se – dok je igrao Europa ligu, Dinamo je bio u uzlaznoj putanji. Svake godine je osvojio koji bod više (redom: 2, 3, 6, 7), a zatim je lani napokon uspio ući među kontinentalnu elitu. Plasman u Ligu prvaka pozdravljen je kao veliki uspjeh za klub, ali i za hrvatski nogomet. Međutim, pokazao se kao dvosjekli mač jer postoje ozbiljni argumenti za tezu da je time započela i Dinamova stranputica.

Ona je, između ostaloga, rezultirala prelaskom 'točke bez povratka' u odnosima s najvatrenijim navijačima i gubitkom interesa među ostalima. No možda najmarkantnija razlika u odnosu na prethodne godine je aktivnost na tržištu transfera, kad su u pitanju dolasci. Ranijih sezona Dinamo je redovito dovodio pojačanja: pred lanjski plasman u Ligu prvaka stigli su Šimunić, Vida, Krstanović, Pokrivač i Leko; sezonu ranije Tonel, Šimić, Ademi, Beqiraj, Rukavina i Sylvestr. Neki od njih došli su kao slobodni igrači, ali Dinamo je u obje sezone na transfere potrošio po više od tri milijuna eura – između ostalih, u stotinama tisuća plaćane su odštete za Palića, Pluma, Špehara i Zakarića, a gdje su ti igrači danas?

U prošlom prijelaznom roku Dinamo nije potrošio ni eura na prinove: Čop je došao bez odštete, Carrasco na posudbu, a Brozović i Puljić iz Lokomotive. Istina, 'modri' su u međuvremenu afirmirali nekoliko igrača iz vlastite škole, ali znamo i to da su u Maksimiru nastupile mjere štednje, pa su igračima smanjivani ugovori i odgađane isplate premija. Novca je sve manje. Pa kako je to moguće, ako sam plasman u Ligu prvaka donosi bogatu nagradu?
222291,222288,222272,222262
Vrlo jednostavno – Dinamo je ogromni pogon, kojemu za funkcioniranje i isplatu plaća svim zaposlenicima treba jako puno sredstava. Nakon što mu je i Grad značajno smanjio potporu, Dinamo naprosto ne može živjeti samo od novca koji zaradi prodajom najboljih igrača, plasmanom u Ligu prvaka i prodajom televizijskih prava. Iako je među najuspješnijim europskim izvoznicima nogometaša, drugi klubovi sa sličnom politikom zarađuju neusporedivo više iz drugih kanala, koji su Dinamu sve manje dostupni. Potrebni su mu gledatelji koji će kupiti ulaznice i suvenire, potrebni su mu sponzorski ugovori – a zanimanja za sve to je sve manje i manje.

Pritom mu ni najmanje ne pomažu rezultati u Europi. Prošle sezone 'modri' su se propisno osramotili u Ligi prvaka, ove im je prvenstveni cilj to izbjeći – a to nije pristup koji može privući ljude na tribine, nego samo donijeti nove traume. Iako Dinamo plasmanom u elitu zaradi hrpu novca, on time dugoročno gubi još više: europski mediji od njega su napravili predmet poruge, a svakog simpatizera sigurno zebe oko srca kad svjedoči nemoći Čačićeve momčadi da se odupre 'velikim dečkima'.

I kad Dinamov trener kaže da je glavni razlog za to niska razina domaćeg prvenstva, u kojem njegova momčad igra neusporedivo drugačije nego u Europi i nikad nema prilike isprobati defenzivni blok, onda to nipošto nije samo alibi za slabe igre. Ostali hrvatski klubovi zapravo imaju znatno više štete nego koristi od Dinamovog sudjelovanja u Ligi prvaka – modri ondje ne osvajaju bodove važne za nacionalni koeficijent, a novac koji dobiju samo im omogućava da održe ogromnu razliku u kvaliteti naspram ostatka lige. No u konačnici takva situacija šteti i samom Dinamu, jer mu ne ostavlja gotovo nikakvu mogućnost za napredak – kako u natjecateljskom, tako i u poslovnom smislu.

Dinamo, naravno, ne može sam sebe svjesno oslabiti ili ojačati druge klubove kako bi dobio više jakih utakmica u ligi i mogao tu i tamo isprobati 'defenzivni blok' koji mu treba za Europu. Ali jasno se pokazalo da mu dominacija u Hrvatskoj donosi neusporedivo više štete nego koristi, dok su se nastupi u Ligi prvaka pretvorili u nužno zlo i pravu muku za navijače. Situacija izgleda bezizlazno, što je još prije četiri godine primijetio Igor Bišćan. Ako su se Hajdukovci zadnjih godina žalili da je navijanje za njihov klub teži mazohizam, navijanje za Dinamo danas može uzrokovati kliničku depresiju.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još
Anketa
Može li Hrvatska osvojiti jednak broj medalja i na sljedećim Igrama u Tokiju?

Lige

  • Liga prvaka
  • Europska liga
Pogledaj detaljnu statistiku