UEFA SAMO BEZ EUFORIJE...

Što možemo naučiti od Ante Čačića?

Dinamo je pobijedio Maribor, izborio ulaznicu za 'obećanu zemlju' i treba mu čestitati na tome. No uoči Lige prvaka preostaje mu svladati svog najvećeg protivnika – samoga sebe

Kako naći pravu mjeru između euforije i pokušaja da se bude objektivan? Nije nimalo lako. Neki medijski komentatori sada neumjereno veličaju Dinamo i trenera Čačića, a još donedavno su ih pribijali na stup srama i ismijavali jeftinim dosjetkama. Donekle je to razumljivo, jer Dinamo uvijek sa sobom nosi gomilu i pozitivnih i negativnih emocija, a mediji si uzimaju za zadatak da radost pobjede podgrijavaju jednako koliko i razočaranja, iznoseći prije svega ono što narod želi čuti.

Međutim, mnogi bi o osobnom integritetu imali što naučiti od Ante Čačića, koji je i nakon ove važne pobjede ostao smiren, potpuno realan i dosljedan sebi. Iako je to nesumnjivo bio veliki trenutak za toliko osporavanog trenera, nije u njemu bilo gorčine ili revanšističkih tonova. Još jednom je osjetio potrebu da, sad već tradicionalno, 'apdejta' svoju statistiku (31. utakmica bez poraza, peta uzastopna pobjeda u Europi), a onda je rekao: 'Morali smo riješiti utakmicu već u prvom poluvremenu. Međutim, ne smijem se žaliti, ovo je sjajan rezultat i moramo uživati u njemu.'

Uključite se i vi u raspravu o prolasku Dinama u Ligu prvaka – registrirajte se na Tribina.hr, informirajte se o vlastitoj reputaciji i sudjelujte u stvaranju sadržaja novog domaćeg nogometnog communityja!


Tijekom dosadašnjeg europskog puta na tportalu smo (ponekad i dosta žestoko) kritizirali Dinamovu igru, kao i realne probleme koji u klubu i oko njega postoje, no trudili smo se da to ne budu spinovi sa zlom namjerom nego konstruktivne kritike. Neke od tih stvari momčad je počela popravljati, druge su ostale na dnevnom redu. No nikakvog razloga za euforiju ne bi smjelo biti. Treba biti pošten i priznati da Maribor ipak nije dorastao suparnik, kao što nije bio ni Sheriff prije njega – Dinamo jest ostvario velik rezultat, ali ne bi bilo dobro zbog toga zatvarati oči pred problemima koji još uvijek itekako postoje.

Prije svega, Dinamu valja čestitati na dobro obavljenom poslu u Mariboru. Nije nimalo podlegao pritisku i od samog početka je preuzeo konce igre u svoje ruke, lako dobivši bitku u sredini terena i sasvim onemogućivši Mariboru da poveže svoje redove. Još nijednom u dosadašnjem tijeku sezone nije Dinamov vezni red djelovao tako dobro. Protok lopte bio je brz i točan, kretanje odlično i formacija postojana – momci u ljubičastom vrlo su teško dolazili do posjeda i to je već bio ogroman dio posla. 'Modri' su posebno dobro izgledali poslije Tonelovog gola i doista su u tom razdoblju mogli posve riješiti utakmicu i pitanje prolaska.

Ipak, uvijek dosad je Dinamo imao dugotrajne 'crne rupe' u igri, razdoblja u kojima je naočigled znatno slabijem suparniku prepuštao dominaciju i kada je izgledalo kao da mu se nudi na pladnju. Razdoblja zbog kojih se već neko vrijeme nameće zaključak da je maksimirska momčad najčešće sama sebi najteži protivnik.

Sinoć je takvo razdoblje potrajalo veći dio drugog poluvremena. Kad su Ademija i Beqiraja na odmoru zamijenili Calello i Leko, kao da je neka posve druga momčad istrčala na teren: momčad koja više nije imala ni glavu ni rep, koja se svojevoljno povlačila i prepuštala domaćinu da napada, usredotočivši se na čuvanje rezultata. Do sredine drugog poluvremena se iz dosta kaotične i taktički neuredne formacije iskristaliziralo nešto nalik na 4-6-0 – ili, bolje rečeno, 4-3-3-0 – gdje su prednji 'trozubac' činili na krilima Čop i (o, Bože...) Ibáñez te Sammir kao, efektivno, 'lažna devetka'. Naravno, to nije moglo predugo trajati, jer Brazilac se tako previše umarao i svaki njegov sprint slijedilo je odmaranje.

Nelogično je da momčad sa šestoricom igrača u veznom redu ne može zadržati posjed, ali upravo se to događalo, jer su od tih šest samo dvojica kreativci: u nedostatku isturenog napadača s kojime se mora boriti, mariborska zadnja linija pomaknuta je prema naprijed i polje igre je smanjeno. To je omogućavalo Mariboru da stisne Dinamo, ali i otvorilo prostor za protunapade iz kojih su 'modri' mogli postići još koji gol. Nasreću, Maribor jednostavno nije imao kapaciteta da to iskoristi i njegovi su napadi bili mahom posve jalovi, a Dinamova obrana funkcionirala je prilično dobro.

Čačić je zatim premorenog Sammira zamijenio Krstanovićem, što je bio odličan taktički potez. Ulazak klasičnog 'sidruna' prisilio je domaću obranu na uzmak i otežao protok lopte prema već također potrošenoj vezi te je Dinamo mirno priveo utakmicu kraju.

Jedan je slovenski kolega po završetku utakmice tvitao: 'Istini za volju, Maribor nije dovoljno dobar za Ligu prvaka. Ali nije ni Dinamo...'. I u pravu je, a i sam Ante Čačić je rekao: 'Moramo biti svjesni da smo opet autsajderi, ali to ne znači da ćemo se predati.' Dobra je vijest što Dinamo sad ima još puna tri tjedna da pokuša popraviti nedostatke prije starta natjecanja, a primjetno je da se momčad, unatoč svemu, ipak diže u formi.

Svi zajedno najviše ćemo joj pomoći ako, za razliku od prošle godine, ne slušamo one koji se okreću kako vjetar puše i ne podliježemo euforiji. Za razliku od novca (Dinamo je sinoć zaradio dodatnih minimalno 7,5 milijuna eura) – uspjeh, dominacija, pa i respekt su relativni i vrlo krhki pojmovi.

211555,211556,211559,211550
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još
Anketa
Može li Hrvatska osvojiti jednak broj medalja i na sljedećim Igrama u Tokiju?

Lige

  • Liga prvaka
  • Europska liga
Pogledaj detaljnu statistiku