Naravno da ovo nije običan poraz, jednostavan slučaj u kojem je bolja ekipa pobijedila lošiju, što je prirodan nogometni i životni ciklus. Brazil. Doma. 7:1. U polufinalu Svjetskog prvenstva. Neću Vas bombardirati podacima kad se to zadnji put dogodilo, jer tko god je jednom čuo za ovu igru, jasno mu je koliki je ovo zapravo SF.

Možemo pričati o milijun i jednom detalju koji su odlučili utakmicu – sjajnom, uvježbanom njemačkom prekidu u kojem su Howedes i Klose napravili blok za Mullera koji ih je doveo u vodstvo. Totalnom padu koncentracije Brazilaca prilikom drugog gola, u kojem su dozvolili 6 proigravanja Nijemaca na kratkom prostoru, bez bloka na loptu. O Scolarijevom izboru taktike u kojoj je jedna od ideja bila da se Marcelo priključuje stalno napadu kao lijevo krilo, iako ga nitko nije pokrivao, pa su Nijemci i prije kanonade golova to koristili. I možemo tako segmentirati cijelu utakmicu, i sasvim sam siguran da bi vođeni ratiom zbilja došli do zaključaka kako je na temelju svih tih propusta zbilja moguće, čak i na ovom nivou, da netko nekoga ovako razbije.

Ali nogomet je samo jednim dijelom razum, analitika, statistika ili strategija. On je barem podjednako, ako ne i više – strats, emocija, ljubav, metafizika i život. I baš u ovom potonjem leži pravi i istinski problem ovog poraza, jer Brazil će odsada pa do Sudnjeg dana vrlo vjerojatno mnogo više puta ispasti nego osvojiti Svjetsko prvenstvo. Ajmo se na kratko prebaciti u jednu drugu realnost u kojem je Julio Cesar radio čuda na golu, Khedira nije imao tri genijalna gol-poteza, a Kroos se ozlijedio u 20-oj minuti utakmice. Uzmimo da je Njemačka tako i tada pobijedila , recimo, 3:1. Zar bi zbilja bilo nešto mnogo drugačije, osim što bi ekipa s trol footballa i sestrinskih platformi imale manje materijala za slike, šale i doskočice? I dalje bi Njemačka bila ta koja će igrati finale, i dalje bi bilo 200 milijuna slomljenih brazilskih srdaca. Na kraju krajeva, dvostruki europski i svjetski prvaci su izgubili 5:1 u prvoj utakmici turnira, a mogli su lako primiti još koji. A ta Španjolska je po svakom parametru tri koplja iznad ovog Brazila.

Kako je onda moguće da se cijeli svijet naslađuje ovakvim porazom, a svako kućanstvo u Republici Hrvatskoj proslavlja Elfove golove kao hrvatske? Zbog Nichimure? Možda, jednim dijelom. Ali nemojmo biti licemjerni – ovo nije ni prvi ni zadnji put da su suci nekog pogurali kad je trebalo. Nisam primijetio veliko trijumfiranje povodom ispadanja J. Koreje s turnira, iako je njihova avantura na sudačkim krilima 2002. prava oružana pljačka u odnosu na ovo. Navijanje za underdoga? Kvragu, pa Nijemci su 4. put zaredom u polufinalu, a na turnir su stigli kao prvi ili drugi favoriti. Klupski nogomet im cvjeta, a najveće vedete iz tjedna u tjedan pokazuju da se eventualno one španjolske mogu s njima mjeriti. U kojem je paralelnom svemiru Brazil danas bio favorit, ili bar naročiti favorit protiv ove Njemačke? Bez Silve i Neymara? Nigdje i nikad, pa ni tada. I, u čemu je onda srž brazilskog poraza?

U tome da su jednostavno odbili biti – Brazil. Nemojmo se zavaravati, joga bonito kao pojam je možda jedino 1982. u „novijoj“ eri živio kroz brazilsku reprezentaciju u punom svom sjaju. 2002., iako su imali tri najbolja ofenzivca na svijetu, ostatak ekipe je bio – poprilično radan. Ali nikad, baš nikad Brazil nije ovoliko odstupio od svog identiteta i odbio igrati nogomet. Baš nikad do sad nije kao prvu ofenzivnu opciju koristio nabijanje dijagonale s beka na jednog od dva imobilna napadača. Nikad dosad nije korner volio više nego loptu kod sebe. Nikad dosad nije igrao s toliko restrikcija u kretnji bez lopte, koji su toliko očito pekli za oči s beskrajnim individualnim srljanjima da je bilo pitanje vremena kad će doći suparnik koji će iskoristiti taj prazan hod. Kolumbija, Meksiko, Hrvatska i Čile – redale su se ekipe koje su to koristile u većoj ili manjoj mjeri. Brazilci su se provlačili i baš kad se činilo da im je suđeno osvojiti turnir uz toliko provlačenja, pukli su kao nikad u povijesti. Nije problem izgubiti, loše odigrati i ispasti, ma kako bolno bilo – problem je koncipirati ekipu i sustav u kojem – odbijaš igrati.

A što je bitnije , više od Nijemaca koji će svoju sreću ili nesreću ionako krojiti u finalu, to je prepoznao nogometni svijet. I nije nam se svidjelo, nimalo. Jedina reprezentacija koja nije imala pravo pred Bogom i svijetom na konto svoje nogometne genijalnosti i tradicije raditi kompromise do mjere neprepoznatljivosti je Brazil. To ćemo istrpiti i od Talijana (vjerujem da će se u bližoj budućnosti u njihovim stanicama naći nekakav dosad nepoznati gen koji objašnjava njihovu sposobnost mimikrije u bilo kojem životnom polju), i od Argentinaca koje ionako mnogi zovu „Talijanima Južne Amerike“, pa i od Nijemaca koji su bili uvijek ti koji su već viđeno dovodili do maksimuma u nekakvoj svojoj inačici. Ali Brazil – ne, nije. A radio ih je više nego sve prethodne reprezentacije skupa, i doživio najveći sportski debakl u svojoj povijesti.
I znate što? Baš nam je drago.